Bas na vrijeme pred pocetak 28. Ljetne Olimpijade modernog doba i pred povratak Igara u Atenu, nakon vise od jednog stoljeca, pojavilo se nekoliko knjiga koje govore o onim starim Igrama, od prije vise od 2000 godina. Kako su izgledale te, najstarije Olimpijske igre, kako su bile organizirane, tko je na njima sudjelovao, a tko nije i da li je samo sudjelovanje bilo najvaznije ili, ipak, iskljucivo - pobjedjivanje i nagradjivanje? Tim i drugim pitanjima i aspektima starih Olimpijskih igara kao i njihovim utjecajem na igre modernog doba bave se tri knjige koje nam Jagoda Bush u vecerasnjem Americkom kulturnom magazinu i predstavlja ...
U cetiri sacuvane knjige Epinikija, grcki je pjesnik Pindar ostavio niz oda kojima slavi pobjednike olimpijskih i drugih natjecanja – u staroj Heladi odrzavale su se i istmijske i nemejske i pitijske igre, ali olimpijske su bile najstarije i najprestiznije. Slavi Pindar, svojim odama, i zavicaj pobjednika. Njihov trijumfalni povratak kucama znacio je mnoge pocasti, privilegije i priznanja.
Govori Pindar i o povratku kuci neuspjesnog atleticara. “Omrazeni povratak gubitnika,” kaze on, “docekuje ga poruga, i zabacena, podmukla ulica.” Takvi stavovi nemaju puno zajednickoga s nasim razumijevanjem sporta, kaze Nigel Spivey, klasicist sa sveucilista Cambridge, autor jedne od knjiga – one pod naslovom Ancient Olympics, Drevne Olimpijade. Sport radi sporta, to nije bio koncept starih Grka. I na popularnoj i na filozofskoj razini, kaze Spivey, opceprihvaceno bilo je shvacanje da je svaka igra – ratna igra. Olimpijske igre u staroj Grckoj bile su nemilosrdna, krvava natjecanja medju ljutim protivnicima – pobjednika se obasipalo darovima, pohvalama, komplimentima; gubitnika se docekivalo prezirom, uvredama i napadima.
Spivey, koji je, za svojih studentskih dana i sam bio odlican atleticar, podsjeca da rijec “atletika” potjece od grckog glagola u znacenju “naprezati se, patnje podnositi, da se nagrada osvoji.”
No, “patnje podnositi,” istice on, mozda je preblag izraz za ono na sto su sudionici bili spremni da bi pobjedu odnijeli. Za onaj vijenac od maslinova lisca, u Olimpiji, kao i od lovorova, na pitijskim igrama u Delfiju, od svijezeg celera na nemejskim, u Argosu, ili suhog, na istmijskim u Korintu, bilo je vrijedno varati, bilo je vrijedno podmicivati, pa cak i umrijeti, sto mnogi i jesu, dodaje Spivey. Olimpijske igre stare Grcke bile su sve samo ne velicanje sportskog duha, jedinstva i mira. Nigel Spivey usporedjuje ih s vojnim sukobima, jedino sto je bojiste zamjenjivala sportska arena. Stari su Grci u gimnastickim dvoranama i trenirali i mlade i starije muskarce kako bi bili u dobroj kondiciji za vojnu sluzbu ili ratne pohode. Spivey i citira onaj sud Georgea Orwella, potaknut, 1945. godine, nasilnim nemirima koji su narusili nogometni susret izmedju sovjetskog i engleskog tima, da je “sport rat – bez pucanja.”
Spivey takodjer istrazuje politicki i mitoloski znacaj starih igara, kao i porijeklo koncepta modernih te kako je grcko shvacanje ljepote i konkurentnosti utjecalo na kulturu naseg vremena. Podsjeca nas takodjer da su neke od “tradicija” modernih igara puno novijeg datuma, poput olimpijske baklje, dodao ju je Hitler, na Olimpijskim igrama u Berlinu, 1936. godine. Knjiga Ancient Olympics, Nigela Spiveyja, nova je povijest starih igara iz kojih je i potekla sva danasnja pompa, nadmetanje i konkurencija i – testovi urina, bas na vrijeme za odrzavanje ljetnih Olimpijskih igara.
I Stephen Miller, profesor klasicne arheologije na Sveucilistu Kalifornije u Berkeleyju, autor knjige Ancient Greek Athletics, Atletske igre stare Grcke, ispituje uzajamnu povezanost i dinamiku izmedju atletskih natjecanja i drustvenog i politickog zivota kao i utjecaj igara na umjetnost i knjizevnost vremena.
Miller, u svojoj knjizi, “rekonstruira” Olimpijske igre na vrhuncu njihove slave, tijekom 6. i 5. stoljeca. Miller, arheolog, kaze: U jednoj od ironija arheologije, gotovo nam nista nije ostalo sto bi nam pomoglo u rekonstrukciji fizickog mjesta odrzavanja najvaznijeg atletskog natjecanja starih Grka. Millerova rekonstrukcija pocinje s procesijom iz Elisa, nastavlja preko priprema za natjecanja, podnosenje zrtava u cast boga Zeusa, i detaljno se bavi svim pojedinacnim disciplinama. Igre su bile tako popularne, pise Miller, da im nista nije smjelo stajati na putu. Cak su se i bitke u cijelom grckom svijetu, a one su se u njemu uvijek vodile, za dobro Olimpijade, privremeno obustavljale. Natjecatelji su dolazili sa svih strana tog svijeta, sa Sicilije, iz juzne Italije, s obala Mediterana i Crnoga mora, iz Spanjolske, danima se putovalo do Olimpije...i ne samo sportasi nego i pjesnici, glazbenici, pjevaci, govornici, svi su oni ka Olimpiji hrlili, jer ona je kao magnet privlacila svakoga tko se zelio, na ovaj ili onaj nacin, obratiti publici. U sportskim natjecanjima nije bilo drugih i trecih nagrada, samo jedna – ili pobjeda ili nista. A nagrada – amfora sa 29 litara maslinovog ulja. Danasnjim bi sportasima bila malo neobicna. Nije bilo timskih sportova, nije bilo sportova loptom, ni plivanja, ni maratona – on je uveden tek 1896, na modernim Igrama. Prekrsaji su se kaznjavali bicevanjima. Natjecatelji su se borili ne oskudno odjeveni nego goli kao od majke rodjeni.
Upravo tu razliku izmedju danasnjih i negdasnjih Igara naglasava treca knjiga - “Gola Olimpijada”, Naked Olympics, autora Tonyja Perrotteta. “Natjecatelji,” pise on, “paradirali su pred publikom, jedan po jedan, poput paunova – neodjeveni, tijela debelo premazanih mirisnim uljima. Natjecati se gol bila je tradicija sredisnja helenskoj kulturi kao sto je bilo i piti vino, raspravljati o stihovima Homera, diviti se ljepoti Apolona. Samo su se barbari sramili svojih tijela. Golotinja je lisavala i svake pripadnosti drustvenim slojevima, pred ocima publike svakog izjednacavala.”
“Publika,” slika Perrottet dalje jednu drugu sliku starih Igara, “ona je dolazila iz svakog segmenta drustva. Ipak, muskarci su cinili veci dio od oko 40.000 gledatelja koliko bi se okupilo na Igrama. Udatim zenama pristup je bio zabranjen, smjele su dolaziti samo neudate zene i djevojke. Po 16 sati gledatelji bi stajali na nogama, izlozeni suncu, ponekad i olujama. Nije bilo javnih zahoda, nitko se nije kupao danima, situacija totalno nehigijenska. Jedini smjestaj je bio u privremenim satorima; i Platon je, tako, jednom spavao, pod improviziranim krovom, zajedno s potpunim strancima. Tisuce vatri stvarale su gusti oblak dima.....Sportska natjecanja bila su samo dio Igara. One su nudile kompletan paket vrhunske zabave, svaku vrstu razonode, u sportskoj areni i izvan nje. Prostitutke su u pet dana Olimpijade zaradjivale za ostatak godine. Odrzavala su se i natjecanja za izbor “miss,” natjecanja u jelu, u citanju poezije. Igre su pratili velicanstveni vjerski obredi, ali i besramne bakanalije, lascivna zabava, cak korupcija. Jednom rijecju, one su bile vulgarne, u svakom znacenju i smislu izraza. Perrottet kaze – Woodstock antickih vremena.
Razuzdana masa bicevima se kontrolirala. Vrucina, prasina, buka i galama, guranje svjetine, isrcpljenost, znoj, agonija....zasto je za generacije i generacije starih Grka odlazak na Olimpijadu bio vrhunski dozivljaj zivota, zasto su se vjerno vracali, da vide svog junaka, unatoc svim jadima i nevoljama? Pitanje je to, pise Perrottet, kojim se, u prvom stoljecu, bavio i filozof Epiktet i zakljucio: Olimpijske su igre metafora zivota, ljudske egzistencije, ispunjene, bas kao i svakodnevni zivot, teskocama i velikim kusnjama. Ali, ljudi su ih stoicki prihvacali, mirili se njima, jer Igre su bile nezaboravni spektakl i vrhunska zabava.” Od 18 glavnih disciplina olimpijskog programa, neke su se zadrzale u modernim Igrama. Trcanje, rvanje, boksanje, bacanje koplja, diska. Igre su zapocinjale divljom utrkom cetveroprezima, po 40-ak njih bi se natjecalo, samo bi ih se nekoliko odrzalo do kraja. Hoplito-dormia je bio sprint pod potpunim oklopima! Skok u dalj izvodio se s utezima, pratila ga je svirka flaute. Omiljena disciplina za gledatelje je bila ona zvana pankration. Krajnje brutalna, iskopati oci protivniku bila je jedina zabranjena taktika. Iako su drevne Igre, pise Perrottet, postivale sveto olimpijsko primirje, one su cesto bile dio grcke interne politike. Tijekom Peleponeskog rata, natjecateljima iz Sparte, primjerice, bilo je zabranjeno sudjelovati na Igrama.
Svaka opacina nasih modernih Igara, pise Perrottet, bila je prisutna pri njihovom rodjenju i tijekom njihovog neprekinutog trajanja od 1200 godina. Novac je igrao veliku ulogu u svakom njihovom aspektu. Stari Grci, podsjeca Perottet, nisu cak niti imali rijec za amatera, najbliza njoj bila je rijec “idiot,” u znacenju “nevjestog covjeka, ignoramusa.” Sluzbena olimpijska nagrada bila je vijenac od maslinovih grancica, ali svaki je pobjednik znao da ga tek kasnije ceka prava nagrada – status poluboga, “slatka i glatka plovidba do kraja zivota,” rijecima pjesnika Pindara.
Stari su Grci, zakljucuje Perrottet, bili bas kao i mi – istovremeno i dubokoumni i frivolni, naslijedili smo stare Grke, u svoj njihovoj slavi, brutalnosti i vulgarnosti.
Olimpijske igre 300. godine prije nase ere nisu bile i zadnje. Kako su grcka podrucja dolazila pod vlast starih Rimljana, u 2. stoljecu prije nase ere, igre su se jos neko vrijeme nastavile iako su stari Rimljani smatrali da je golotinja sportasa skandalozna. Ipak, rimski car Neron bio je sudionik jedne Olimpijade – bilo mu je dopusteno da bude pobjednik svake utrke, cak i utrke cetveroprezima iako je iz svog cetveroprega ispao jos na pocetku i nikad nije zavrsio utrku. Olimpijske su igre konacno bile zabranjene, kao paganske, u 4. stoljecu nase ere. Ozivljene tek kad su njemacki arheolozi poceli iskopavanja u Olimpiji, 1875, odnosno kad je Francuz, baron Pierre de Coubertin postavio pitanje: Zasto Francuska ne bi mogla obnoviti Igre? No, Francuska se oglusila na Coubertinovo pitanje, ali njegova upornost i entuzijazam ipak su doveli do konferencije u Parizu, 1894, i do odrzavanja prvih modernih Olimpijskih igara, u Ateni, 1896. godine. Na njima je sudjelovalo 13 zemalja. Danas 202, tri vise nego u Sidneyju, prije cetiri godine.
“Gola Olimpijada,” Tonyja Perrotteta; “Atletske igre stare Grcke,” Stephena Millera; i “Drevne Olimpijade,” Nigela Spiveyja....tri knjige objavljene bas pred odrzavanje, u Ateni, 28. ljetne Olimpijade modernog doba....