Niti jedan kandidat za predsjednika Sjedinjenih Drzava nije na izborima dobio ili izgubio zbog - pjesme, ali jos od pocetka 19. stoljeca, ona je bila vazna pratilja svake od predsjednickih kampanja, promicala kandidata i cinila ga privlacnijim biracima.
Davno prije pojave radio i televizijskih “napadackih reklama,” “pozivanja na moralne vrijednosti,” “friziranja” informacija i “medijskih prepada,” tijekom izbornih kampanja, mnogi od tih osjecaja, misljenja, stavova i raspolozenja izrazavani su bili putem politickih pjesama. Nekad su one i bile pisane za odredjenu kampanju, a nekad su prikladni tekstovi bili pisani na vec poznatu melodiju. Svaka politicka stranka u americkoj povijesti imala je svoju pjesmu; njihovi predsjednicki aspiranti oduvijek su koristili glazbu, bilo za stvaranje vlastitog imagea ili da njome klevecu protivnika.
Predsjednicke kampanje, kao tema, inspirirale su, u proslosti, mnogog skladatelja i zabavljale publiku diljem Sjedinjenih Drzava. U vrijeme kada je veliki dio americkog stanovnistva bio nepismen, a drugih medija jos nije bilo – radio ce stici tek 20-ih, a televizija 50-ih godina proslog stoljeca - pjesme su bile jedini nacin da se politicke poruke prenose onima koji nisu bili u stanju citati pamflete. Osim toga, pjesma ima jednu prednost nad pamfletima – pamflet se jedanput procita i najcesce baci, ali pjesma ostaje napamet naucena i stalno se ponavlja. Zahvaljujuci melodiji, ritmu i rimi, lakse se pamti i njena poruka. Tijekom protekla dva stoljeca izborne pjesme u predsjednickim kampanjama, mnoga se tema ponavljala. Kovalo se, primjerice, u zvijezde karakter i dostignuca kandidata, medju njima cesto ona vojna. Za karakter se, pak, cesto naglasavalo kako je formiran bio tijekom nekih teskih godina zivota. Mnoge pjesme kritizirale su dostignuca i napadale karakter protivnickog kandidata.
Osim sto su povijesni kurioziteti, dokumentirale su one i neke trajne teme americkih politickih kampanja i drustvenih pokreta koji su na njih utjecali. A i zastrasujuca je taktika bila uobicajena – ili cete tog kandidata izabrati ili ce se nesto strasno dogoditi! Ukratko, teme i pristupi koji su nam i danas poznati, ne vise toliko zahvaljujuci pjesmi, koliko radiju, televiziji i Internetu. Taj sad vec zastarjeli i gotovo potpuno izumrli oblik pop-kulture – pjesma predsjednickih kampanja, dobila je priznanje kad je, 1999. godine, diskografska kuca Folkways/Smithsonian Records odlucila na kompakt-disku izdati jednu svoju staru gramofonsku plocu. Za Smithsonian, nju je snimio, jos 1952, Oscar Brand, pod naslovom “Election Songs in the United States.” Buduci da su u originalnu zbirku bile ukljucene samo one i nastale do 1952, Oscar Brand je novo izdanje upotpunio pjesmama koristenim i u kasnijim kampanjama, do 1996. godine i album je dobio ime “Presidential Campaign Songs, 1789-1996.
Par rijeci o Brandu - skladatelj, muzikolog, pripovjedac, povjesnicar, pisac, voditelj popularnih radio i televizijskih programa, dobitnik prestizne nagrade Peabody za svoje programe za National Public Radio...... i jedan od najplodnijih americkih folk-pjevaca. Tijekom svoje vise od 60 godina duge karijere, snimio je 93 albuma; zemljom proputovao, uzduz i poprijeko, u drustvu Woodyja Guthrieja, nastupao uz Leadbellyja, promicao druge folk-pjevace poput Petea Seegera. Mnogi od njegovih albuma sadrze parodije na najraznoraznije teme iz americkog zivota, od praznika do ... automobila, a cesto je na njima zastupljena i politicka satira. Brandov stil muziciranja uglavnom je jednostavan – on i gitara i mozda nekoliko drugih instrumenata, kao pratnja. Poslusajmo ga u pjesmi koja je, 1789. godine, pratila onu prvu americku predsjednicku kampanju, Georgea Washingtona. Amerika je bila na pragu novog razdoblja demokracije... “…The day is broke, My lines march on, And follow, follow Washington, He will lead the way, my lads, It’s he that leads the way, Where he commands, we shall obey, Through rain and snow, by night and day, Determined to be Free, my lads, Determined to be Free…"
Bila je to samo jedna od brojnih pjesama napisanih u cast Washingtona. Svaka ga je hvalila. Washington, zapravo, nije ni morao voditi kampanju, njegov izbor za predsjednika bio je jednoglasan, toliko je bio popularan. John Adams, drugi predsjednik Sjedinjenih Drzava, inzistirao je da upravo Washington i preuzme zapovjednistvo nad vojskom mlade zemlje i ovo mu napisao: “Ja sam odbojan, sumnjiv i nepopularan, a ti si sve ono suprotno.” Kad ce se Adams kandidirati za predsjednika, sluzbena pjesma njegove kampanje bit ce jedna stara engleska napitnica. Jedan zivahni skotski ples bit ce osnova pjesmi koja je pratila kampanju Thomasa Jeffersona, s novim naslovom - “Jefferson i sloboda,” a naglasene su u njoj bile i rijeci “razum, znanje, istina...”
Vec na prijelazu iz 18. u 19. stoljece postalo je jasno da ce politicka pjesma, za predsjednickog kandidata, igrati vaznu ulogu na putu do Bijele kuce. Bila je vazna za Jamesa Madisona, “Oca americkog Ustava” i 4. predsjednika Sjedinjenih Drzava; za Jamesa Monroea, koji je, za Ameriku, otvorio razdoblje “dobrog raspolozenja” ..... za Andrewa Jacksona, kojega su, prema vrsti tvrdog oraha, i zvali “Old Hickory,” ali i “divlji covjek Zapada” i “lovac iz Kentuckyja,” no, bio je Jackson i junak mnogih bitaka. Njegova pjesma bila je melodija iz jednog tada popularnog vodvilja, ali rijeci pisane za nju velicale su njegovu pobjedu u bici kod New Orleansa. “Jackson and Kentucky” zavrsava rijecima: “Kad su Britanci shvatili da im je uzalud se vise boriti, u bijeg su se dali, i svu nasu ljepotu [New Orleans] nama i ostavili, ako opasnost ikad jos zaprijeti, sjetite se sto su nasi zanati – Kentucky momke pozovite, oni ce vase dame zastiti...”
Pjesma Martina van Burena, osmog predsjednika, bila je vec “napadacka.” Rijecima “lazi i poluistine..”, i “svi su vigovci nistarije i pijanice,” optuzio je van Buren protivnicku stranku vigovaca i njihovog kandidata, Williama Henryja Harrisona, koji ce postati deveti predsjednik Sjedinjenih Drzava.
Harrisona su hvalili kao mladog heroja Zapada. Bilo mu je – 68 godina. Protivnici su govorili: “Daj mu bacvu jabukovace i cijeli ce dan provesti, u svojoj kolibi, sjedeci kraj vatrice.” Harrison, visoko obrazovan i iz jedne od vodecih obitelji Virginije, volio je potegnuti, u osami svoje kolibe, ali bio je i junak nove, zapadne granice Amerike. Harrisonovim ljudima slogan njegovih protivnika toliko se dopao da su ga, dodavsi mu jos i njegova vojna dostignuca, iskoristili u predizbornoj pjesmi za Harrisona, posluzivsi se jendom dobro poznatom u “The Harrison Yankee Doodle.”
Inauguracija Harrisona bila je jednog hladnog i vjetrovitog dana, novi je predsjednik dobio upalu pluca i umro nakon tocno mjesec dana.....Kormilo zemlje preuzeo je John Tyler, kojega je, tada vec vremesni, Andrew Jackson nazvao “imbecilom u izvrsnoj stolici.” Tyler nije bio uspjesan predsjednik i nije se poslije kandidirao, pa ni svoje pjesme nije imao. No, prava prekretnica za izbornu pjesmu nastupila je 1840, bas tijekom kampanje Harrisona. Poput Clintona, puno kasnije, i Harrison je zelio pridobiti podrsku javnosti koja se i tada nosila s velikim gospodarskim brigama. Paradama, barbecue-zabavama i politickim zborovima, koje je “podmazivao” potocima alkohola, Harrisonova stranka vigovaca predsjednicku je kampanju pretvorila u masovnu zabavu u koju se pjesma savrseno uklapala, bila cvrsta vezivna spona. Ona je bila u sredistu politickih skupova vigovaca koje su oni organizirali na nacin danasnjih nogometnih navijaca. No, pjevale su ih cesto zene sto je, pak, bila znacajna prekretnica u njihovom sudjelovanju u politickom procesu Amerike. U vrijeme Harrisona i van Burena rodila se ne samo “napadacka” pjesma nego i pjesma-rugalica. Van Buren je na visokoj nozi zivio, s pozlacenih tanjura jeo, za razliku od Harrisona, obicnog covjeka, kojega taj image nije ni najmanje smetao. “Stari Tip nosi kaput doma tkan, njegova je kosulja bez nabranih, uskrobljenih ovratnika, ali Mat, on jede s priborom za jelo od zlata, Mat je takva strcaljka...” Ovo “strcaljka” odnosilo se na dobro poznatu sklonost Martina van Burena, zvanog Mat, da se kolonjskom vodom obilno zaljeva.
Istim trendom izborna je pjesma nastavila u kampanji Jamesa Polka. Zachary Taylor, kao predsjednik, u svemu je zagovorao obuzdavanje i iako je njegova izborna pjesma bila cila i energicna “Rumadum Dum,” Tayloru bi vise odgovarala, da je bila tada napisana – “Let It Be.”
Fillmore, Pierce, Buchanan...i 16. predsjednik Amerike – Abraham Lincoln. On je smatrao da njegova kampanja ne treba ni pjesmu ni izbornih govora – svakome je bio poznat stav Abrahama Lincolna! No, kako je to bilo razdoblje intezivne politicke debate oko robovlasnistva, napisan je veliki broj pjesama na temu tog goruceg pitanja. “Lincoln and Liberty Too,” bila je jedna takva....”Hura, za izbor nase zemlje, za junaka tako odvaznog i pravog, biramo reformaciju, biramo Lincolna, i slobodu....” Tijekom americkog gradjanskog rata pjesma je igrala vaznu ulogu u odrzavanju morala. Sjajni general vojske Juga – Robert E. Lee – jednom je i rekao: “Bez glazbe, ne bi bilo ni – vojske!” Do kraja 19. stoljeca, u kampanjama Andrewa Johnsona, Ulyssesa Granta, Rutheforda Hayesa, Jamesa Garfielda, Chestera Arthura, Grovera Clevelanda i Benjamina Harrisona, koristit ce se i ponavljati mnoga pjesma iz vremena gradjanskog rata, neke s originalnim, druge s novonapisanim tekstovima. Bilo je i onih napisanih iskljucivo za kampanje kandidata, iako je u slucaju nekih bilo jasno da je autoru vaznije bilo promicati sebe, kao skladatelja, a ne odredjenog politicara. Vaznija im je, naime, bila poslovna strana pa su spremno pisali pjesme za kandidate obiju stranaka. A oni su, tim pjesmama, uglavnom optuzivali jedan drugoga za izbijanje i posljedice gradjanskog rata.
Gradjanski rat, medjutim, kao temu, potkraj 19. stoljeca, zamijenila je jedna druga – zlato.
Uloga pjesme u predsjednickim kampanjama mijenja se pocetkom 20. stoljeca, jer mijenjao se tada gotovo i svaki drugi aspekt americkog zivota. Val za valom imigranata mijenja ravnotezu politickoga; zene dobijaju pravo glasa; horde Amerikanaca napustaju farme i krecu ka gradovima; republikanci i demokrati pobjedjuju na izborima, ali i lijevo i desno, i ne nuzno samo u politickom smislu, nice niz trecih stranaka. “Third Party,” odnosno “The Same Merry-Go-Round,” napisana je 1948, za kampanju Henryja Wallacea, koju pamte i po tome sto je dobila vise pjesama nego – glasova. Za tu su kampanju pisali i Woodie Guthrie i Pete Seeger i slavni muzikolog Alan Lomax. “The Same Merry-Go-Round,” Raya Glasera i Billa Wollfa, govori o jednoj odlici dvostranackog sustava, a ta je – da su dvije stranke cesto vrlo slicne. Sve je isti, stari vrtuljak, vozili se na magarcu ili na slonu, zakljucak je pjesme. “... they yell and they fuss but they are not foolin’us, they’re sisters under the skin...Because, it’s the same old merry-go-round, which one will you ride this year, the donkey and elephant bob up and down, on the same old merry-go-round...” Neke trece jesu unijele radikalne promjene, ali nijedna do sada jos nije uspjela pobjediti na izborima....
Jos za vrijeme gradjanskog rata pjesmom se pocelo rugati i napadati kandidate protivnickih stranaka. Do kraja 19. stoljeca, pisanje upravo tih vrsta pjesama bilo je tako usavrseno da je ona znala ujedati jednako ostro kao i bilo koja od danasnjih “napadackih” reklama. Za svaku pjesmu kojoj je cilj bio da inspirira, postojala je i ona koja je protivnika kritizirala i ostro napadala. Politika, bas kao i bilo koji popularni sport vremena, oslanjala se na pjesmu predsjednickih kampanja da hvali i velica kandidata dok istovremeno napada protivnika, da privlaci mase i da ih “zagrijava” za politicke govore.
Zadnji predsjednik 19. i prvi 20. stoljeca bio je William McKinley, dvadeset i peti predsjednik Sjedinjenih Drzava. Iako je bio blag i ljubazan covjek i drag mnogim Amerikancima, McKinely nije svoje mjesto u povijesti zaradio kao covjek od naroda; njegova je administracija bila vodjena velikim businessom i specijalnim interesima, a zlato i srebro bili su u sredistu njegove kampanje, pa tako i njegove izborne pjesme, “Marching with McKinley.” U toj se predsjednickoj kampanji po prvi puta i pojavljuje kandidat Trece stranke.
Prije McKinleyjeve prve pobjede, Theodore Roosevelt rekao je za McKinleyja “njegova kicma nije nista cvrsca od cokoladnog eklera.” Ali, kad se McKinley kandidirao i drugi puta, Roosevelta je odabrao za svog dopredsjednika, da bi ga usutkao, rekao je, slijedeci onu logiku – pa dopredsjednika ionako nikad nitko ne slusa! Nakon ubojstva McKinleyja, samo dva mjeseca nakon druge inauguracije, Roosevelt staje na celo Sjedinjenih Drzava i u Bijeloj kuci ostaje dva mandata. To nije bilo po volji tadasnjih politickih bossova, jedan od njih je ljutito rekao: “Taj prokleti kauboj za predsjednika Sjedinjenih Drzava?!” Kauboj, to Teddy Roosevelt, iz bogate i ugledne obitelji New York Cityja, svakako nije bio. Ali, Zapad je jako volio. Kad se sam kandidirao, 1904, Rooseveltova je pjesma i obecavala podrsku sa sve cetiri strane zemlje. Za svog drugog mandata, Roosevelt provodi plan za gradnju Panamskog kanala, za svoje posredovanje u Rusko-japanskom ratu dobija Nobelovu nagradu, a kod kuce osniva Ministarstvo rada i trgovine i donosi nekoliko zakona za zastitu prava radnika.
Pocetkom 20. stoljeca, pjesma u predsjednickim kampanjama postaje meksa i njeznija. Ona koja je pratila Williama Tafta, vjernog zagovornika mnogih Rooseveltovih programa, bila je gotovo komicna. Pozivala je birace da s Taftom krenu istim – splavom, “Get on a Raft with Taft!” U Taftu je, naime, bilo skoro 200 kila!
Najpopularnija pjesma kampanje Woodrowa Wilsona bila je ona pod naslovom preuzetim od jednog whiskey slogana – Wilson, That’s All.... Wilson se, u Bijeloj kuci, okruzio odlicnim savjetnicima. “Ne samo da koristim sav mozak koji ja imam,” govorio je, “nego ga i od drugih posudjujem.” Bio je ponovno izabran jer je obecao da zemlju nece povesti u rat, ali iste te, 1917. godine, upravo je to ucinio.
Pjesmu za 28. predsjednika, Warrena Hardinga – “Harding, You’re the Man for Us,” skladao je i za nju tekst napisao Al Jolson.... Hardinga su protivnici napali rijecima “u njemu je cijela vojska pompoznih fraza u potrazi za – idejama,” ali Harding je izgledao i zvucao poput predsjednika, a Jolsonova pjesma, iako mozda malo preoptimisticna, Hardinga je predstavljala kao covjeka “cija ce Bijela kuca svijetliti poput svjetionika.” U svakom slucaju, nestaje, iz izbornih pjesama, sarkazam i zlobna kritika prethodnog stoljeca, zamjenjuje ju velika doza poleta i optimizma. Uskoro, medjutim, duga tradicija izborne pjesme pocinje izumirati – zahvaljujuci tehnologiji. Radio, film, a onda i televizija, i kome se vise dalo hodati po kampanjama kad se kandidata moglo slusati, a onda i gledati, u privatnosti i udobnosti vlastitih domova?! Sport i film postat ce puna privlacnija zabava. Takodjer, ostro oko kamere demistificirat ce predsjednickog kandidata, bit ce to novost za biraca. Nakon prvog svjetskog rata, uloga izborne pjesme postaje sekundarna. Glavna pripada medijima. Kad je, 1929, Herbert Hoover izabran za predsjednika, s najvecom vecinom od vremena prvog, Georgea Washingtona, Amerika je vec imala svog velikog junaka, Charlesa Lindbergha. Njegov solo let od New Yorka do Pariza bio je kolosalna medijska predstava. Hoover i Lindbergh izrazavali su divljenje jedan za drugoga, pa je Hooverova izborna pjesma i bila “If He’s Good Enough for Lindy, He’s Good Enough for Me....” Hooverova popularnost ce, medjutim, opasti, zahvaljujuci teskoj ekonomskoj krizi. Upravu preuzima Franklin Delano Roosevelt koji, unatoc polia, sluzi tri puna mandata, biva biran i cetvrti puta, ali umire u Bijeloj prije isteka tog mandata, sa saznanjem, ipak, da je pobjeda saveznika, u drugom svjetskom ratu, osigurana. Svojim programom New Deal, paketom gospodarsko-drustvenih reformi, vraca povjerenje Amerikanaca u sustav Sjedinjenih Drzava. Roosevelta je slavio cijeli niz pjesama, optimizmom je narocito bila ispunjena “Franklin D. Roosevelt’s Back Again,” kojom se Rooseveltu “dize kapa” za ukidanje jednog mracnog razdoblja u povijesti Amerike – prohibicije....
Za kampanju Harryja Trumana, 1948. godine, pjesmu je pripremio poznati skladatelj ragtimea, Eubie Blake. Jednoj svojoj staroj dodao je, tijekom kampanje, nove rijeci za Harryja – “I’m Just Wild about Harry...” Blake ce poslije za Trumana reci: Rukovao se sa Crncima, integrirao ih u vojsku Sjedinjenih Drzava, za mene, to je bilo dosta. Povjesnicari Trumana svakako navode kao jednog od najboljih americkih predsjednika. Za kampanju Dwighta Eisenhowera, vrhovnog zapovjednika saveznickih snaga, i vrhovnog zapovjednika NATO-a, pjesmu je napisao jedan od najvecih americkih skladatelja, Irvin Berlin. “I Like Ike” posluzila je vrlo dobro za oba njegova mandata...
Sarm, politicko ostroumlje i bogatstvo, izmedju ostaloga, doveli su, 1961, do Bijele kuce i Johna Kennedyja. Trideset i petog predsjednika na tom je putu pratila pjesma “Marching Down to Washington.” Bas kao sto i sama pjesma kaze, bila je to jedna trijumfalna procesija – za smanjenje poreza, za zdravstvenu srb za starije, za – gradjanska prava! Kennedyja je, u Dallasu, ubio Lee Harvey Oswald, Lyndon Johnson preuzeo je predsjednistvo, a za svoju izbornu pjesmu – jednu dobro poznatu – “Hello, Dolly.” Ona postaje – “Hello, Lyndon”....
Johnson je nastavio sprovoditi Kennedyjeve hvalevrijedne programe, ali zestoki prosvjedi protiv rata u Vijetnamu bili su za njega dovoljni da se ne kandidira po drugi puta....Amerika bira Nixona, a on pjesmu koja promice njegovu vanjsku politiku, no nakon jednog i pol mandata Nixon dozivljava neslavnu sudbinu, daje ostavku zbog Watergatea, da bi izbjegao postupku za opoziv, impeachmentu.
Nixonov dopredsjednik Gerald Ford nastavlja, postize neke uspjehe i na domacem, gospodarskom, i na vanjskopolitckom planu, ali od reizbora nije bilo nista, zbog nedostatka - magnetizma. Jednako nesimpaticna bila je njegova izborna pjesma iako se zvala “I’m Feeling Good About America.” Kampanju Jimmyja Cartera pratila je jedna zgodna country pjesma, ali ocito ne dovoljno zgodna da Carter pobijedi i po drugi puta – kriza s taocima u Teheranu, bojkot Olimpijskih igara u Moskvi, pod kraj prvog Carterovog mandata, i biraci su zaboravili na njegovo ranije uspjesno posredovanje u povijesnim mirovnim pregovorima izmedju Izraela i Egipta.
I Amerika je dobila svog “teflonskog predsjednika,” kako su zvali Ronalda Reagana, jer nijedan se skandal nije ljepio za tog covjeka. Svaka Reaganova kampanja, prije dvije predsjednicke i ona guvernerska, uvijek je bila pracena dobro poznatom iz repertoara Ala Jolsona...”California Here We Come....”
Istina, Reagan je za predsjednicku kampanju 1984, pokusao iskoristiti onu Springsteenovu “Born in U.S.A.,” ali Boss je rekao “Ne!” George Bush, otac, sluzbenu pjesmu nije imao, ali su republikanci odlucili da to bude slavna “himna” Woodieja Guthrieja...
Woodyjevu pjesmu – This Land is Your Land - ovih dana opet slusamo na JibJeb websiteu, kao parodiju za sadasnje kandidate za Bijelu kucu iako ce, za neko buduce izdanje Folkways/Smithsonian albuma predsjednickih izbornih pjesama za dva Johna, Kerryja i Edwardsa, sasvim sigurno biti uvrstena “Johnny B. Goode,” Chucka Berryja, ali posegnuo je Kerry i za Van Halenom i za Springsteenom i za Tomom Pettyjem. George Bush, sin, za sada, ni za jednom, a ni na proslim izborima nije bio narocito originalan ili mastovit – Hail to the Chief, bila je sluzbena pjesma njegove kampanje, a to je dugo vec sluzbena pjesma koja prati inauguraciju svakog predsjednika Amerike i ceremonijalno najavljuje njegov ulaz na sluzbene skupove.
Preostaje nam jos William Jefferson Clinton, s njegovom kampanjom album “Presidential Campaign Songs” i zavrsava, a ona njegova, odnosno Fleetwood Maca, dobro zvuci i u izvedbi folk-pjevaca Oscara Branda....Dobrom dijelu Amerike “Don’t Stop Thinking about Tomorrow” narocito je dobro zvucala nakon dva republikanska predsjednika i za pocetak novog milenija....Bila je 15 godina stara, nista s politikom nije imala, skladala ju je jedna Engleskinja, ali ona se Clintonu dopala, a njene bezazlene rijeci dobro su govorile uime Clintona – obecanje za bolje sutra, zemlji koju je mucila recesija. Odabir jedne rock-pjesme bio je i znak da kormilo zemlje preuzima jedna nova generacija. U Clintonovoj kampanji, 1992, ta je pjesma odigrala samo minornu ulogu, ali stoljece ranije, kad je pjesma puno vazniju ulogu igrala, bila bi ona kljucna za izbor bilo kojeg predsjednika.
Izborna pjesma nije vise potrebna da prenese poruku kandidata biracima. Televizija ju je ubila. Ali, pjesme predsjednickih kampanja vazan su dio bogate povijesti Sjedinjenih Drzava.