Premda nije vise ono sto je nekad bila, stranacka konvencija i dalje ostaje iznimno obiljezje americkog politickog krajolika. Medjutim, o njima, bas kao niti o stranackom sustavu kojega su one integralni dio, nema ni spomena u americkom Ustavu. Stranke nisu ni postojale tada, jer ocevi-utemeljitelji nisu za njih imali nista drugo osim sumnji i nepovjerenja. Oni bi, po rijecima jednog od danas vodecih povjesnicara Amerike - Michaela Beschlossa, “sasvim sigurno bili nesretni kad bi vidjeli kako je Amerika postala podijeljena i stranacka, ali zacijelo i zadovoljni sto, nakon vise od dva stoljeca, Amerika, eto, ima samo dvije vodece, a ne dvadeset stranaka, i sto su obje, unatoc medjusobnim razlikama, u sluzbi ujedinjavanja zemlje.”
“Medjutim, i neki od oceva-utemeljitelja,” kaze Beschloss, “kasnije su, o ljudskoj prirodi, ipak poceli razmisljati s nesto vise pesimizma, shvatili da je podijeljenost neizbjezna te da je najbolje sto se moze uciniti – kreirati sustav koji ce se nositi s tim podijeljenostima, unutar kojega ce se moci raspravljati o njima.”
Povijest Amerike, dakle, pocinje ne samo bez stranackih konvencija nego i bez politickih stranaka. One su se pocele osnivati na prijelazu 18. u 19. stoljece, samo nekoliko desetljeca nakon osnivanja Sjedinjenih Drzava. U pocetku, stranke su se oslanjale na svoje clanove u Kongresu za nominiranje predsjednickih kandidata i odredjivanje programa stranaka. Medjutim, kad je, dvadesetih godina 19. stoljeca, pocela brza ekspanzija zemlje na Zapad, mnogi clanovi stranaka, daleko od istoka zemlje i od Kongresa, zahtjevali su da i oni imaju pravo sudjelovanja u procesu nominiranja. I radja se politicka konvencija. Cast odrzavanja prve, u Baltimoreu, 1831. godine, pripala je stranci anti-masona, njeni dosjetljivi celnici smatrali su da je upravo konvencija nacin ukljucivanja sirih masa u proces odabira predsjednickog kandidata. Anti-masoni su tako mogli reci da je njihov kandidat rezultat zelje naroda, a ne elite Washingtona. Dobra ideja, i vec iduce, 1832. godine, konvencije odrzavaju i republikanska i demokratska stranka.
Tijekom sljedecih nekoliko desetljeca, stranacka konvencija razvija niz formi i rituala koji se zadrzavaju sve do sredine 20. stoljeca. Vatreni uvodni govor kojemu je cilj bio isticati sklad i jedinstvo stranke i kritizirati one iz suparnicke; usvajanje programa stranke, nakon duge debate; pa dodatni kiceni govori i zvonke fraze; i bucni izljevi podrske za nominirane kandidate; te, vrhunac konvencije, glasovanje delegacija iz svake savezne drzave, odnosno prozivanje svake da objavi svoje glasove. Ponekad je to bio dugotrajan i zamoran proces, narocito onda kad su delegati bili podijeljeni izmedju sebe i kad je glasovanje moralo biti ponovljeno nekoliko puta da bi se dobilo konacnog kandidata. U slucaju konvencije demokratske stranke 1924. godine – ravno 103 puta prije nego sto su se slozili oko Johna Davisa. Bila je to najduza od svih konvencija, trajala je 17 vrucih lipanjskih i srpanjskih dana. Toliko je, naime, demokratska stranka tada bila podijeljena.
Od 30-ih godina 19. stoljeca, kad su pocele, pa sve negdje do 60-ih godina prosloga, stranacke su konvencije bile pune neizvjesnosti i drame i bile su doista “radne,” delegati su na njima donosili vazne odluke, promicali jedinstvo stranke, raspravljali o gorucim pitanjima i usvajali politicke platforme, glasovali za predsjednicke i dopredsjednicke kandidate. Kad nije bilo moguce postici konsenzus o kandidatima ili njihovim politickim platformama, kad bi konvencija bila dovedena na mrtvu tocku, vodje protivnickih frakcija u zakulisnim bi, zadimljenim prostorijama birali kompromisnog kandidata.
Tako je, primjerice, doslo do nominiranja demokratskog kandidata Jamesa Polka, 1844, republikanskog Warrena Hardinga, 1920.... te, dosljedno, do njihovog izbora za americke predsjednike iako za njihova imena vecina Amerikanaca nikad prije nije cula. No, tijekom veceg dijela 19. stoljeca i prve polovice 20. stoljeca, Amerika je imala veliko povjerenje u stranacke konvencije kao nacin provjeravanja politicke pouzdanosti kandidata, drugim rijecima – ako ga je konvencija imenovala, onda je on bio vrijedan moguceg predsjednika Sjedinjenih Drzava. Vjera javnosti u konvencije odrzavala je i vjeru javnosti u institucije, kakve su i politicke stranke.
No, u godinama poslije drugog svjetskog rata, Amerika postaje skepticna glede i svojih institucija i svojih celnika. Prepustiti nominiranje predsjednickih kandidata konvencijama znacilo je - prepustiti cijeli proces stranackim “bossovima” i celnicima i delegatima, stranackim aktivistima, koji su, mozda, bili vodjeni vlastitim predrasudama. Demokratizacija predsjednickih izbora tu je funkciju, 1952. godine, i oduzela konvencijama i kandidati se pocinju nominirati putem primarnih stranackih izbora, rezultat zelje Amerikanaca da imaju izravniju kontrolu nad nominiranim predsjednickim kandidatima svojih stranaka.
Glasuju za onoga za koga zele da predstavlja njihovu stranku na narednim izborima. Njihova su imena sada javnosti poznata mjesecima prije odrzavanja konvencija, njihova uloga, u tom smislu, uglavnom je ceremonijalna, konvencije jednostavno ratificiraju pobjednike primarnih izbora. Nestale su, iz konvencija, neizvjesnost i drama, spontanosti vise nema, svakako ne one po kojoj se pamti konvencija demokratske stranke 1952, kad je Adlai Stevenson, koji je na konvenciju dosao kao guverner Illinoisa, i nadao se drugom guvernerskom mandatu, a sa konvencije otisao kao predsjednicki kandidat svoje stranke, jer ona je upravo njega “regrutirala” tijekom konvencije.
Znacenje konvencija je danas umanjeno, one nisu vise mjesto vaznih politickih debata (kakva je bila ona na konvenciji demokratske stranke, 1860, o pravu vlade da ukine robovlasnistvo), niti su mjesto za donosenje vaznih politickih odluka (njihova funkcija daleko je od one koju su imale u razdoblju od Jacksona do New Deala), na njima se, zapravo, nista stvarno politickoga vise ne dogadja, ali prezivjele su, eto, do danasnjeg dana, jer one su, za clanove stranaka, mjesto okupljanja, prilika da se iznesu stavovi stranke glede tekucih politickih pitanja.
Iako su se pravila, tijekom vremena, mijenjala kao, primjerice, ukljucivanje veceg broja zena ili predstavnika manjinskih skupina, kako bi konvencija, za stranku, bila sto reprezentativnija, sam format konvencije ostao je manje-vise isti, mada je, od pocetka 60-ih godina, od pojave novog medija, iskljucivo i prilagodjen televiziji. Za vecernje “blokove,” za “udarne” TV-termine, i planiraju se svi kljucni dogadjaji i govori. Ako razjedinjenost unutar stranke i postoji, dokazi o njoj nastoje se eliminirati.
Konvencije su pomno koreografirane televizijske predstave, prilika za stranku da, u najboljem mogucem svijetlu, predstavi i reklamira i svoje ideje i svoje predsjednicke kandidate. Mnogi kazu – mozda bas zato konvencije, opcenito, privlace sve manje televizijske publike. Medjutim, pompa starih konvencija, koje David Cushman Doyle, u svojoj knjizi “Politicki sustav Sjedinjenih Drzava i kako on funkcionira,” usporedjuje “s ratnickim plesom barbarskih naroda,” ona ne popusta, stranacka pripadnost i ponos delegata i dalje se stimuliraju vatrenim govorima, glazbom, raznim dogadjajima.....
“Kad je kandidat i sluzbeno nominiran, taj ples dolazi do svog crescenda....Ratnicki ples,” istice Doyle, “ima dugu i uspjesnu povijest u razvoju ljudske rase. Barbarska plemena diljem svijeta koristila su ga, instinktivno, kao poziv u boj i za ujedinjavanje plemena. Mozda onda ne treba olako odbaciti ili podcijeniti ni instinkt koji je doveo do radjanja stranackih konvencija.”