Treba li zakon crkvu tretirati kao poslovnu tvrtku? Ovo je pitanje oživjelo otkako je katolička nadbiskupija u Portlandu, u Oregonu, najavila da će proglasiti bankrot. Razlog stečaju – odšteta bivšim ministrantima koji su bili žrtve svećenika-pedofila u toj župi.
Odlazak u stečaj nadbiskupiju u Portlandu možda će spasiti od isplate nekih od dugova, no bankrot otvara pitanje koliko se država smije miješati u financijsko poslovanje vjerskih organizacija. Naime, američki ustav propisuje vrlo strogu diobu između crkve i države. U slučaju katoličke crkve tu je i dodatni problem – njezino se unutrašnje djelovanje u mnogome odvija u skladu s kanonskim pravom, dok svjetovni sudovi, naravno, primjenjuju aktualne zakone.
Milijunske odštete prijete i drugim katoličkim dijecezama. Žrtve ponekad iskazuju razumjevanje za crkvene novčane probleme. U Dallasu primjerice, bivši ministranti koji su bili žrtve svećenika-pedofila pristali su da im se isplati samo 30 milijuna dolara na ime odštete, a ne 120 milijuna koliko im je dosudila porota.
U Arizoni, pak, lokalne novine kritiziraju tamošnju katoličku nadbiskupiju koja je svoju imovinu navodno počela prenositi na druge katoličke institucije izvan te savezne države, kako bi izbjegla zaplijenu od strane države, u sklopu utjerivanja odštete.
U većini američkih saveznih država, biskupija se u zakonskom smislu tretira kao poslovna tvrtka. Ona to na izvjestan način i jest – katolička, kao i druge crkve, ima vlastite prihode, investira novac, ima vlastitu humanitarnu mrežu…U stečajnom postupku, određeni dio poslovne imovine isključen je iz postupka i ne može se zaplijeniti…Žrtve svećenika-pedofila i njihovi odvjetnici tvrde pak da crkva ne bi trebala uživati takvu pogodnost.
Ovo će pitanje, najvjerojatnije, završiti na nekom saveznom sudu, ako ne i na Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država. Uz neugodnosti vezane uz sam bankrot, za katoličku je crkvu tu još jedan dodatni problem – vođenje njezinih financija bit će pod izrazito jakim reflektorima javnosti, na što crkva nije navikla.