Najmanje polovica brakova u Sjedinjenim Državama završava rastavom, što je dovelo do toga da najmanje osamnaest milijuna djece živi s rastavljenim roditeljima. Društvo ih često smatra nesretnim žrtvama koje su predodređene da postanu emocionalno nestabilne i nesposobne za stvaranje intimnijeg odnosa s drugim ljudima.
Međutim, što je s odraslom djecom rastavljenih roditelja? Što oni misle o rastavi? Kako iskustvo novog rasporeda života utječe na njih, te kakav efekt imaju polubraća, polusestre, maćuhe i očusi? Rastava nije nikad lagana ni za jednu obitelj, međutim, one koje su kroz nju prošle kažu da razvod nužno ne uništava život djece i ne dovodi do raspada obitelji.
Amy ima četrdeset i četiri godine, majka je dvoje djece. Bilo joj je samo šest godina kad su se njezini roditelji rastavili. "Sjećam se nekih stvari. Nisam osjećala srdžbu. Samo sam češće htjela viđati svog oca. Preselio se iz savezne države gdje smo živjeli, tako da smo ga viđali samo oko četiri puta godišnje."
Nakon rastave Amy i njena starija sestra živjele su s majkom. Nakon nekoliko godina, majka se ponovno udala, a otac oženio. "Otac je imao još dvoje djece. Tako da imam polubrata i polusestru. Mislim da je to kako se formalno kaže, međutim, ja ih smatram bratom i sestrom. Oni su živjeli s mojim ocem i mojom maćehom."
Amy kaže da je otac uvijek insistirao da ona i njena sestra budu uključene u zbivanja nove obitelji. Kažu kako se nikad nisu osjećale kao da se moraju prikloniti jednom ili drugom roditelju, jer ih roditelji nisu nikad postavljali u središte svog sukoba. "Mnogo ljudi nas je pitalo jesmo li uznemireni. Jesmo li ljuti. Nisam se tako osjećala. Osjećala sam se vrlo sretno jer sam imala četiri roditelja. Putovala sam dvostruko više od većine svojih prijateljica i prijatelja jer su nas oba para roditelja vodila na ljetovanja, a način ljetovanja je bio posve drugačiji. Bila sam izložena mnogim prekrasnim stvarima."
A kad se odrasle osobe tako osjećaju, to znači da su njihovi roditelji imali 'dobru rastavu' – kaže bračna savjetnica Constance Ahrons. "Dobra rastava je ona kad djeca uspiju održati dobre odnose s oba roditelja i njihovim obiteljima nakon rastave. Čak i dvadeset godina nakon rastave, odrasla djeca žele da se njihovi roditelji na neki način dobro slažu. Djecu se nikako ne smije postaviti u središte roditeljskog sukoba. Ne trebaju razgovarati s majkom i čuti loše stvari o svom ocu, ili razgovarati s ocem i čuti loše stvari o svojoj majci."
Prije dvadeset i pet godina gospođa Ahrons je razgovarala s desecima bivši supružnika i njihovim novim partnerima i o tome je napisala knjigu "Dobar razvod". Nedavno je razgovarala sa 173 odrasle osobe koje su bile djeca kad je intervjuirala njihove rastavljene roditelje. Njihove komentare i iskustva sažela je u novu knjigu pod naslovom "Još smo uvijek obitelj: Što odrasla djeca imaju za reći o rastavi svojih roditelja". Po onom što piše u ovoj knjizi, većina obitelji ostaju obitelji i nakon rastave. Drugačiji su, situacija je složenija, međutim, oni su još uvijek obitelj.
78 posto ispitanika smatra da su roditelji donijeli ispravnu odluku kad su se rastajali, a 75 posto ih smatra da je roditeljima bolje nakon rastave. To – kaže gospođa Ahrons – ostavlja nešto preko dvadeset posto djeca koja i nakon dvadeset godina od rastave pate od njenih posljedica. "Ustanovili smo da oko 60 posto ispitanika ima dobre odnose s očusima, ali ne odmah. I to je vrlo važno. To se razvija tijekom vremena. Oko 50 posto ih ima dobar odnos s maćehom. Međutim, polubraća i polusestre nekako su izbirljiviji u odabiru svojih odnosa, tako da neki od njih funkcioniraju, a neki ne."
Constace Ahrons kaže da je rastava proces koji počinje puno prije negoli se on potpisom formalizira i traje zauvijek. Čak i mnogo godina nakon, kad se prekid čini drevnom prošlošću, neka djeca zbog toga još pate. Međutim, ona ističe da njeno istraživanje pokazuje kako će djeca rastavljenih roditelja najvjerojatnije biti bez većih posljedica i često će shvaćati i poštovati nastojanja svojih roditelja da zadrže proširenu obitelj kao obitelj.