Uz nekoliko dana kašnjenja uzrokovanog zbog summita NATO saveza u Istanbulu, ali uz mnogo gostiju i uzvanika u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu obilježen je sinoć Dan državnosti Republike Hrvatske.
Svaki skup u Washingtonu je, na izvjestan način, politički skup. Bilo da je riječ o proslavama, obljetnicama, pa čak i koncertima, uvijek se odvoji koja minuta za razgovore o politici. Naravno da iznimka nije bilo ni obilježavanja Dana državnosti u hrvatskom veleposlanstvu. Bili su tu ljudi iz State Departmenta, Kongresa, Bijele kuće, Pentagona - brojni časnici, i americke i drugih vojski, nekih do jučer neprijateljske Hrvatskoj, većina saveznici, a mnogi i budući u NATO savezu.
Barem su tako pričala dvojica veleposlanika i starih prijatelja iz vremena kada se sloboda stvarala. Hrvatska 1992.godine, sjećanja na Vukovar, na one kojih više nema i na one koji ce doći. Onako, novinarski znatiželjno, mada ne baš diplomatski, vaš se izvjestitelj uključio u razgovor prvog američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha i aktualnog, ali odlazećeg hrvatskog veleposlanika u Sjedinjenim Državama, Ivana Grdešića. Njihova zajednička sjećanja zadiru 12 godina unazad, a obojica su, itekako, sudjelovala u procesu koji je omogućio da Hrvatska uopće može obilježavati Dan državnosti.
Veleposlanik Grdešić se prisjetio kako je 1992. godine u Slobodnoj Dalmaciji napisao tekst o tome kako je prvi američki ambassador u Hrvatskoj, Peter Galbraith, posjetio Vukovar. "Znam da sam napisao kako ambasador zna gdje se nalaze hrvatske granice te da je najbolje pomoći mu u ime naše budućnosti. Mislim da je to bila dobra izjava i evo sada, 12 godina poslije, Hrvatska je pred ulaskom u Europsku uniju i NATO savez, a nas dvojica ambasadora proslavljamo Dan Državnosti Republike Hrvatske.
Ambasador Peter Galbraith je za Glas Amerike izjavio: "Doista je vrijedna spomena povijest onoga što se dogodilo. Prije 12 godina je u Hrvatskoj bio jedan mračan period. Zemlja je bila samostalna, ali nije bila ujedinjena. Kada sam odlazio, nakon četiri godine, bilo je vidljivo da se Hrvatska kreće k Europskoj uniji i NATO savezu. Danas nije daleko od tih ciljeva. 1993. godine govorili smo da Hrvatska desetljećima zaostaje, ali realnost je da je od tih ciljeva dijeli tri godine, kada treba ući u Europsku uniju i NATO. Doista sjajno…".
I okončajmo ovaj prilog tim riječima gospodina Galbraith. Ambasadori će odlaziti i dolaziti, smjenjivat će se vlade i u Washingtonu i u Zagrebu, ali uvijek će ostati sjećanja na zajedničku povijest i prijateljstvo stvoreno u nekim drugim vremenima i mnogo težim danima nego što su sada, i nadamo se, pogotovo onim što dolaze.