U trenutku dok se cijeli svijet prisjeća života i djela predsjednika Ronalda Reagana, dva bivša sovjetska disidenta i borca za ljudska prava prisjećaju se kakav je učinak njegova vanjska politika imala na pokret za ljudska prava u Sovjetskom Savezu. Danas razgovaramo s aktivisticom Jelenom Bonner, suprugom pokojnog ruskog nobelovca i aktivista Andreja Saharova, i Natanom Sharanskym, koji je nekoć bio sovjetski politički zatvorenik, a sad je ministar u izraelskoj vladi.
Natan Sharansky se prisjeća kako je reagirao 1983. godine kad je u zatvorskoj ćeliji u partijskom listu Pravda pročitao da je američki predsjednik nazvao Sovjetski Savez 'Carstvom zla' i kako je strašno bilo spoznati da se svijet ponovno vraća onim najgorim vremenima hladnog rata:
"Sjećam se kakav smo iznenadni poticaj entuzijazma dobili mi politički zatvorenici. Konačno se pojavio jedan zapadni čelnik koji je bio spreman stvari nazvati njihovim pravim imenom i pokazati pravu prirodu Sovjetskog Saveza. Mi disidenti oduvijek smo znali da je glavna stvar ne popustiti pred iluzijama, ne dati se prevariti od Sovjetskog Saveza. I da će jednog dana, kad Zapad bude shvatio što je Sovjetski Savez, postojati izgledi za pobjedu. I tad smo tu vijest širili od ćelije do ćelije morseovim znacima i šaptali je jedni drugima u zahodima, jer da su vas uhvatili kako razgovarate s nekim iz neke druge ćelije, mogli su vas baciti u samicu."
Znalo se da službeno glasilo komunističke partije Pravda nije pouzdan izvor točnih informacija, međutim, sovjetski građani – kao i drugi u komunističkim zemljama, naučili su čitati između redaka kako bi došli do istine. Natan Sharansky kaže kako to nije bio slučaj s izjavom pokojnog predsjednika o "Carstvu zla". Ovaj put Pravda je u svom naslovu pokazala da se pojavila jedna nova vrsta svjetskog čelnika. U svakom slučaju, u to doba gospodin Sharansky nije imao pojma da će za kratke tri godine imati priliku osobno zahvaliti predsjedniku Reaganu za govor o "Carstvu zla".
"I dok sam mu govorio kako je to bio važan govor, postao je uzbuđen, poskočio je gotovo kao dječak i pozvao sve svoje pomoćnike i savjetnike i rekao 'Poslušajte što govori ovaj čovjek koji je bio u sovjetskim zatvorima'. 'Carstvo zla' je bilo izloženo oštrim kritikama i gospodinu Reaganu je bilo izuzetno drago da čuje koliko je taj govor bio važan onima iza 'željezne zavjese'" - prisjeća se gospodin Sharansky.
Jelena Bonner, supruga sovjetskog disidenta Andreja Saharova, i sama borac za ljudska prava, još uvijek je aktivna i često govori o toj temi u Rusiji. Ona kaže kako je pitanje nuklearnog razoružavanja bilo izuzetno važno fizičaru Andreju Saharovu. Dodaje kako je ovaj dobitnik Nobelove nagrade poštovao odlučni stav Ronalda Reagana i posebno njegovo ustrajanje da Sjedinjene Države moraju izgraditi nuklearni arsenal kako bi Amerika imala s čime pregovarati o razoružanju:
"Samo će tada Sovjeti poduzeti ozbiljne korake prema razoružavanju. A Andrej – koji je tada izgubio podršku većeg broja ljevičara i liberala – smatrao je da je nužno razmjestiti rakete u Europi, kao dio strategije razoružanja, odnosno, kako bi se na kraju imalo što ponuditi zauzvrat. I kao što je vrijeme pokazalo, to je bila dobra strategija."
Gospođa Bonner kaže da Ronalda Reagana smatra najvećim predsjednikom nakon Drugog svjetskog rata i to kao osobu, kao političara i kao diplomata. Gospođa Bonner i Andrej Saharov nekoliko su se puta susreli s pokojnim predsjednikom Reaganom. Jednom kad je američki predsjednik bio u Rusiji na summitu s Mihailom Gorbačovom. Ruski nobelovac susreo je predsjednika Reagana u Sjedinjenim Državama 1988. A poslije smrti gospodina Saharova 1989. godine, Jelena Boner je sa sinom posjetila tad već bivšeg predsjednika Reagana u Kaliforniji.
"Svaki put kad smo ga susreli bio je izuzetno šarmantan. I što je vrlo važno, imao je nešto što vodeći svjetski čelnici nemaju - sposobnost da sluša. Ne da se nužno slaže s vama, već da vas posluša do kraja. Mogao je neku vašu ideju ili prijedlog odbaciti ili ne odbaciti, međutim, uvijek bi vas poslušao do kraja. Moram reći da je to ono što mi najviše nedostaje s dvojicom posljednjih američkih predsjednika" - rekla je za Glas Amerike Jelena Boner.