Nedavno se u američkim knjižarama pojavila knjiga bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog, pod nazivom "Izbor: Globalna dominacija ili globalno čelništvo", za koju je Samuel Huntington, autor utjecajnog djela "Sukob civilizacija" izmedju ostaloga rekao da ” uvjerljivo pokazuje da je američka sigurnost neodvojiva od globalne sigurnosti i kao takva može biti postignuta jedino konstruktivnim američkim vodstvom u zajedničkom stvaranju svjetskoga poretka.
Glas Amerike: Gospodine Brzezinski, Sjedinjene su Države trenutno na vrhuncu svoje ekonomske, političke,vojne i kulturne moći. Pred njima je izbor između preuzimanja globalnog čelništva ili pak globalne dominacije. Što je pravi lakmus test između istinskog čelništva i dominacije, odnosno hegemonije?
Zbigniew Brzezinski: Razlika je vrlo bitna i nije ju teško razlučiti. Dominacija se u najvećoj mjeri temelji na sili. Čelništvo, pak može koristiti silu da se pokaže ili utre pravac kretanja, koji je osnovan na konsenzusu. Vođa inicira konsensuz. Mislim da je važno da Amerika mobilizira druge za svoje vrijednosti, za svoju ulogu u rješavanju temeljnih globalnih problema. Amerika međutim ne može prisiliti druge da ju slijede. Dakle, čelništvo je znatno učinkovitiji način stvaranja jedne odgovorne, konstruktivne hegemonije, dok se unilateralizam koji se temelji na sili, kratko rečeno dominacija, na kraju pokazuju kontra-produktivnim.
GA: Recite nam nešto više o vašem konceptu "globalnog Balkana". Vi smatrate da je on najveći uzrok nestabilnosti u modernom svijetu. O čemu je riječ?
ZB: U prvom redu trebam razjasniti o kojem dijelu svijeta govorim. Radi se o ogromnom području Euro-Azije koje se proteže od Sueskog kanala pa sve do Xinjanga na zapadnoj granici Kine, od južne granice Rusije, Kazahstana - sve do pakistanske obale na Arapskom moru te indijskom oceanu. Tu je znatan broj zemalja, tu živi 550 milijuna ljudi i vlada izuzetna nestabilnost, mnogobrojni sukobi. Sjedinjene Države su sada izravno - i politički i vojno uključene u problem Iraka, problem Afganistana, a uz to , u širem smislu, i u problem stabilnosti Pakistana. Uključene su u izraelsko-palestinski sukob, a tu je i odnos s Iranom koji je jedan od glavnih igrača u tom područu. Ukratko rečeno, preuzeli smo izuzetno velik zadatak, izuzetno velik izazov. Po mom mišljenju, mi nemamo saveznike. Nećemo ih niti imati, ukoliko ne preuzmemo ulogu čelnika koji vodi putem koncensuza o kojem pišem u svojoj knjizi. Ne učinimo li to, vjerojatno ćemo doživjeti neuspjeh.
GA: U tom području većinom žive muslimani. U svojoj knjizi vi iznosite neke interesantne stvari o islamu. Kažete da se radi o velikoj civilizaciji, koja se ponovno komeša. To komešanje uzburkava čitav «globalni Balkan», a kako smo se zadnjih godina mogli uvjeriti, odzvanja i diljem čitavog svijeta. No, vi ne smatrate da bi taj ponovni rast islama neizbježno morao dovesti do neke vrste globalnog sukoba, do rata civilizacija kako to neki nazivaju. Kako da se mi, zapadnjaci, postavimo prema ponovnom buđenju islamske civilizacije?
ZB: U prvom redu, poštivanjem muslimanskog dostojanstva. Ne možete se odnositi prema jednoj promjenjljivoj, povremeno vrlo strasnoj, religiji duboko i predanoj populaciji tako da se postavite u polukolonijalističkom ili imperijalističkom stilu. Potrebno je shvatiti da takav odnos, takva vrsta politike pripada prošlosti. To je povijest, to nije budućnost. Ne budemo li pažljivi, ne budemo li politički oprezni, pokušamo li djelovati uglavnom oslanjajući se na silu, tada ćemo tu ogromnu populaciju okrenuti protiv sebe. Tada će zaista i doći do sukoba. Mi ćemo odnijeti pobjedu u izravnom vojnom sukobu ali ćemo, dugoročno gledano, izgubiti. Bit ćemo ranjivi na ono što se naziva "asimetrički rat", dakle – na nasilje koje će biti usmjereno protiv nas, a na kraju će nas takva situacija uništiti, kako naše čelništvo u svijetu tako i kvalitetu života unutar našeg vlastitog društva. Sama srž demokracije mogla bi se naći u smrtnoj opasnosti.
GA: Vratimo se Americi koja je u krajnjoj liniji glavni predmet vaše knjige. Amerika koju predstavljate kao modernog, dinamičnog zastupnika globalnih promjena, na mnogo je načina izvor nestabilnosti s kojom se potom sama treba nositi. Upravo nam to zamjeraju kritičari Amerike u svijetu. Postoji li rješenje ovog problema? Može li Amerika prestati biti ono što jest - sila čija je suština modernost i promjena?
ZB: Mislim da ste predočili vrlo tešku dilemu i to je možda nerješiv paradoks američke situacije. No, također nemojte zaboraviti da - kada je riječ o međunarodnim odnosima – ne postoje rješenja, s obzirom da povijest nikad ne prestaje. Postoje samo djelomični lijekovi , prije no što se pojave novi problemi. Izazov koji stoga leži pred nama jest da riješimo ovu dilemu, ovaj paradoks Amerike koja je sa jedne strane uvijek u potrazi za stabilnošću, a s druge strane sama proizvodi revoluciju, nestabilnost. Tom paradoksu trebamo pristupiti najbolje što možemo i ponovno tvrdim da čelništvo temeljeno na konsenzusu, predstavlja najbolji način da se uhvatimo u koštac s tim paradoksom.