“Osnovni problem Iraka je činjenica što se njegovi stanovnici ne osjećaju Iračanima, baš kao što se prije 15 godina u bivšoj Jugoslaviji gotovo nitko nije osjećao – Jugoslavenom” – tvrdi Peter Galbraith, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, koji je danas vrlo angažiran u američkim naporima da se stabilizira situacija u Iraku…
Peter Galbraith smatra da Washington u Iraku, baš kao i svojedobno na Balkanu, potpuno ignorira etničko, odnosno nacionalno pitanje - činjenicu da je Irak umjetna tvorevina: "Amerikanci stalno spominju ‘irački narod’. To je kao kad se prije petnaestak godina govorilo o ‘jugoslavenskom narodu’. Nitko se tamo ne identificira na taj način. Kurdi su Kurdi, Arapi – Arapi – a među Arapima imate šiite i sunite. Kurdi se smatraju zasebnom zajednicom – tako i formalno žive već 13 godina – i ne žele biti u unitarnoj državi."
Peter Galbraith – koji danas radi u Centru za kontrolu naoružanja ovdje u Washingtonu - kaže da je raspad bivše Jugoslavije pokazao da je "teško održati zemlju u kojoj većina građana jednostavno ne želi živjeti". Međutim, gotovo svi susjedi Iraka protive se komadanju zemlje – prije svega zbog toga što strahuju od pokreta za neovisnost Kurdistana, koji bi – kada bi bio uspješan – mogao obuhvatiti i znatne dijelove Turske, Sirije i Irana.
"Mislim da je najbolje rješenje vrlo labava federacija, ili čak konfederacija. Jer ne treba zaboraviti da u Jugoslaviji – možda – i nije trebalo doći do rata. Da je Milošević krajem osamdesetih udovoljio slovenskom zahtjevu da Jugoslavija postane konfederacija, vrlo je vjerojatno da bi takva Jugoslavija – a ne samo Slovenija – danas bila u Europskoj uniji, a rata ne bi niti bilo" - smatra Peter Galbraith.
Kao primjer, naš sugovornik navodi bivše jugoslavensko predsjedništvo. U Iraku bi ono trebalo imati tri člana – iz svake etničke skupine. Zajednički bi poslovi bili vanjska politika, zajednička valuta, dok bi raspolaganje naftom bilo u nadležnosti lokalnih, konfederalnih jedinica.
Peter Galbraith je svjestan da je ovakvo rješenje – labava federacija - biti u Iraku još teže izvedivo nego na Balkanu. Za to je – kako kaže - potrebna ogromna količina tolerancije i volja da se prave kompromisi. S međunarodne točke gledišta, ovo bi rješenje možda bilo i moguće da je vlada predsjednika Busha dobro planirala poslijeratnu obnovu Iraka – što očito nije bio slučaj.
Pouke iz Daytona potpuno su bile ignorirane – kaže bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj: "Prije početka pregovora u Daytonu, veleposlanik Richard Holbrooke bio je izvrsno pripremljen – pogotovo kada je trebalo pregovarati s našim europskim saveznicima. Njima nije bilo drago što Amerika vodi glavnu riječ, kritizirali su Holbrookea da je preagresivan.. No, on se s njima ipak stalno savjetovao, i oni su postupno počeli prihvaćati naša rješenja. U Bosni i Hercegovini, kao i kasnije na Kosovu, postojao je zajednički plan, koji je – bez obzira na probleme i teškoće – ipak bio proveden. I to bez ijedne američke žrtve, odnosno poginulog u protivničkom napadu."
U vezi kratkoročnih američkih planova u Iraku Peter Galbraith inače nije optimist. Državna suverenost će na privremenu iračku vladu biti prenijeta 30. lipnja. Međutim – kaže on - nadležnost te vlade će na žalost biti ograničena na takozvanu „zelenu zonu” – usko središte Bagdada u kojem se nalazi stožer koalicijskih snaga.