Washington Post, LA Times, New York Times, Seattle Times, Chicago Tribune, Houston Chronicle, Newsweek, Time... gotovo je nemoguce, danas, otvoriti bilo koji od americkih dnevnika ili tjednika, a ne vidjeti u njoj karikaturu Mikea Luckovica, politickog karikaturista lista Atlanta Journal-Constitution. Njegove karikature objavljuju se u nekih 160 americkih i nizu medjunarodnih publikacija; on sam, kao ad hoc karikaturist, pojavljuje se povremeno i u programima CNN-a.
Mike Luckovich ima, valjda, jedan od najboljih poslova u zurnalizmu – ruga se svakome tko se nadje u vijestima, najcesce politicarima. Za svoju je politicku karikaturu, za njenu kreativnost i njenu uspjesnost, a njen humor, njenu ironiju i aktualnost, dobio niz sluzbenih priznanja, medju njima i prestiznu Pulitzerovu nagradu.
Rodjen u Seattleu, i diplomirao je na University of Washington, ali prvih par godina radio je kao – prodavac zivotnog osiguranja, “uzasno dosadan posao.” Svoj prvi posao karikaturista dobio je u listu Greenville News, u saveznoj drzavi South Carolina; devet mjeseci kasnije, presao je u njuorleanski Times-Picayune, na 4 godine; u Atlanti je, sa Atlanta Journal-Constitution, od 1989. godine. Posao politickog karikaturista, kaze 42-godisnji Mike, nije lako dobiti. Onaj koji ga ima, toliko ga voli da ga cvrsto drzi i ponekad jednostavno treba dugo i strpljivo cekati, da se mjesto isprazni. A Mike se karikaturom jos od djetinjstva bavi...
LUCKOVICH: “Zaista oduvijek... Moj otaj je, zbog posla u naftnoj kompaniji Atlantic Ritchfield (ARCO), morao puno seliti, pa sam i ja skolu cesto mijenjao, Seattle, Idaho, Oregon...Prvo sto bih u novoj sredini napravio, bile bi karikature nastavnika, druga djeca bi bila odusevljena i tako sam uvijek brzo sklapao nova prijateljstva. Poslije, u katolickoj skoli, radio sam karikature casnih sestara i svecenika. U srednjoj skoli, bio sam lud za casopisom MAD, mastao sam da cu jednog dana za njega raditi, strasno su mi se svidjali njegovi stripovi, njegovi umjetnici i njihov humor, uglavnom su to bile karikature na temu americke pop-kulture. Tada sam i sam poceo ozbiljnije razmisljati o karikaturi, poceo sam primijecivati i politicku karikaturu, poceo sam primijecivati svijet oko sebe, pocela me i politika zanimati. Rekao sam sebi – eh, bas bih volio to u zivotu raditi!” Mikeov pradjed, koliko smo uspjeli ustanoviti, jer on sam nikoga vise nema od obitelji, u Ameriku je, u Seattle, dosao kao Lekovic, rodjen u blizini Skadarskog jezera, u Crnoj Gori.
Za komicni strip, prica Mike, nikad nije imao interesa, ali za politicku karikaturu, to da!, jer oduvijek je, dodaje, tvrdokorna osoba, nepopustljiv u svojim nazorima....
LUCKOVICH:”Politicka je karikatura, na neki nacin, teza od komicnog stripa...za strip vam je potrebna masta, Charles Schulz je tako svoj svijet kreirao s Charlijem Brownom i Peanutsima. Politicka vas karikatura ogranicava u temama, onime sto je u vijestima. Ali, ja to volim, volim da je tema vec zadana i da ja onda mogu razmisljati o njoj, i ta razmisljanja prenositi putem svojih karikatura. Ponekad, tema zna biti i jako teska i ozbiljna; jednim, jedinim crtezom, uz malo humora, nadate se da cete postici efekt, da cete imati uspjeha. Politicku karikaturu volim, jer volim donositi i davati vlastita misljenja.”
Mike kaze da nije ni liberalac ni konzervativac, ali ako ga bas “pritisnu,” onda, mozda, lijevo od centra. Ali, za politicku karikaturu, bez obzira na temu dana, ne treba mu nista vise osim, kako sam kaze, zdravog razuma. Tajna zaista dobre politicke karikature?
LUCKOVICH:”Postoji nekoliko stvari...Prvo, morate znati crtati, ali ne morate biti jako dobar crtac da biste svoju ideju prenijeli; u politickoj karikaturi, toliko toga je sadrzano u poruci, vazno je koliko njome mozete postici. Druga stvar, morate znati jednu tesku i slozenu temu prenijeti, u svojoj karikaturi, u jednostavnu poruku, morate je u njenu bit zgusnuti, i nadati se da ce humor, koji pri tom koristite, pomoci, da ce tu ideju efektno prenijeti. To nije lako, ja se svaki dan trudim da postignem ono najbolje, ali uglavnom nikad nisam zadovoljan, uvijek mislim da sam mogao drugacije, da sam mogao i bolje. Svaki dan se trudim da moja karikatura ne bude tek obicni, komicni strip. Treca stvar, morate imati vlastita, cvrsta politicka nacela, i cvrsto ih se drzati, jedino tako vasa politicka karikatura dobija ostricu i bit ce dobra. Ako je sve to sretno i pametno smisljeno, ljudi ce citati.”
Kako izgleda njegov radni dan? Kako se radja ideja u glavi politickog karikaturista?
LUCKOVICH:”Ja nisam ‘jutarnja’ osoba, moj mozak bas dobro ne funkcionira u jutarnjim satima. Dolazim u ured oko podneva, radni dan pocinjem s ruckom, onda prelistam novine i razne websajtove, sjedim neko vrijeme i razmisljam o temama, ideje se pocinju radjati tek negdje oko tri sata. S par boljih igram se neko vrijeme, radim grube crteze i odnosim ih svom prijatelju Peteu, on je jedan od urednika. Njemu se obicno ne dopadnu te moje prve ideje i to mi se svidja, volim odbijanje, jer tek onda adrenalin potece. Vracam se svom stolu i za 20-ak minuta imam novu stvar koju opet odnosim Peteu. Ako odobri, dobro je, ako ne – radim dalje. Kad je on potpuno idejom zadovoljan, onda skicu karikature odnosim svojoj urednici, Cynthiji Tucker, njen potpis je konacan. Potom se vracam pravom crtanju, u toj fazi sve bude brzo gotovo. Ne sluzim se olovkom, unosim sve odmah perom, ako moram popravljati, koristim korektur-lak i crtam preko njega, zato na mojim originalima uvijek mozete vidjeti puno pogresaka, ali ja ustedim vremena. Sve dovrsim do roka, a to je 5:30 poslijepodne, za izdanje iduceg dana. Sto je rok za predaju blizi, to sam ja bolji.” Svaki dan zapocinje sa cistim listom papira na koji se prenosi nova, novcata ideja, dosadnih i besmislenih sastanaka nema i to je, kaze, Mike, jedna od najboljih strana njegovog posla. Jedna od najtezih – ponedjeljci, jer jos nema vijesti. Kako dani u tjednu odmicu, i njegov je posao sve laksi i laksi. No, jedan utorak, onaj 11. rujna, bio mu je, ipak, najtezi...
LUCKOVICH:”Bilo mi je strasno tesko, jer, kako vec rekoh, volim svoje ideje prenositi pomocu humora, ali tog dana to nije bilo moguce. Morao sam doslovno koristiti jedan drugi dio mog mozga, cijeli dan sam na karikaturi radio i kad sam je predao, bio sam jako nezadovoljan onim sto sam napravio. Bio je to Kip Slobode, u njenim ocima odraz dvaju zrakoplova kako udaraju o tornjeve Svjetskog trgovinskog centra, niz obraz joj se slijeva jedna velika suza. I vise nista. Jako sam bio nezadovoljan. Toliko sam na njoj radio, toliko sam toga htio reci, toliko sam bio potresen dogadjajima tog dana, mislim da bih bio nesretan i nezadovoljan da sam bilo sto nacrtao tada. Stoga me je odaziv citatelja iduceg dana iznenadio, stotine njih zvali su da kazu koliko ih je dirnula moja karikatura.”
Tesko mu je raditi, kaze, i zadnjih tjedana, otkako su u vijestima prizori mucenja irackih zatvorenika. Okrutni, tuzni, duboko deprimirajuci prizori na temu kojih je karikaturu tesko raditi i da bi izrazio svoje misljenje, veli, mora opet nekim novim nacinima pribjegavati.
Mike Luckovich ne krije svoje nezadovoljstvo sadasnjom administracijom, odnosno njenom politikom. “Mislim da je puno losih poteza, mislim da je rat u Iraku skretanje od rata protiv terorizma, mislim da je sadasnja administracija okrenula svijet protiv Sjedinjenih Drzava, ovo je vrlo zalosna situacija, jer.... Amerika je utemeljena na tako sjajnim nacelima i mi, u Americi, imamo toliko mogucnosti i toliko sposobnosti za ciniti dobro u svijetu, a tako smo zaglibili. I zato ja, svojim karikaturama, pokusavam prenositi istinu ljudima, istinu o onome sto se zbiva u administraciji predsjednika Busha. Za mene, moj posao politickog karikaturista je postao gotovo - misija.”
Ima li ucinka? Ima, ima, kaze Mike. Dolazi, istina, puno ljutite poste, ali dolazi i puno podrske.
LUCKOVICH:”No, to je, znate, demokracija, to da mozete izraziti svoje neslaganje s vladom, to je, mislim, zdravo, to pokazuje da je demokracija ziva i zdrava. Ako neslaganja i otpora nema, onda imate vladu koja nikome nije odgovorna.”
Mike Luckovich, htio-nehtio, tijekom godina se susretao s mnogim politicarima. S predsjednikom Clintonom i u tom je susretu, kaze, silno uzivao, s Donaldom Rumsfeldom i drugima, ali, u nacelu, voli biti podalje od njih, jer – oni su njegova meta. Neki su naklonjeni njegovim karikaturama, poput Donalda Rumsfelda, “njemu se,” kaze Mike, “svidja svaka moja karikatura, bila ona za njega laskava ili ne, njemu je, jednostavno, svaka karikatura smijesna...
LUCKOVICH:”Vise volim politicara kojega moja karikatura, kad ga njome udarim, uzruja, kao sto je bivseg predsjedatelja Kongresa, iz moje drzave, Georgije, Newta Gingricha. On je bio najglasniji u svojim negodovanjima, mislim da je Newt patio od kompleksa Mesije, nikako nije mogao vjerovati da se njega moze kritizirati. Uh, bio je sjajna meta!”
U Sjedinjenim Drzavama danas ima oko 100 politickih karikaturista. Sa fuzioniranjem listova, kaze Mike, ta brojka opada, profesija je sve manja. On se nada da ce ovo sto sad radi, moci raditi do kraja zivota. “Mi, u Americi,” kaze, “kolicinu slobode koju imamo, cesto primamo zdravo za gotovo. U svijetu je toliko novinara, karikaturista, koji zbog vladine cenzure, prijetnji po vlastiti zivot, itd., to nemaju. Mi imamo takvu slobodu govora da mozete reci sto vam je volja. Ljudi to cak i ocekuju od vas, pa neka je i besmislica, mislim da je to, sto se Amerike tice, jedna od njenih najjacih strana.”
Mike Luckovich je, do sada, objavio blizu 5.000 karikatura. Najdraza mu je, veli, uvijek ona upravo zavrsena tog dana. Drugi dan vec na nju zaboravlja, jer – novi dan, nova tema. Ali, ako bi morao birati jednu, onda bi to ipak bila ona od 11. rujna. Zasto? Zato, odgovara, sto je utjehu donijela tolikim ljudima.
Odgovori Mikea Luckovicha na vazna drustvena i politicka zbivanja naseg vremena nekad su zlocesto smijesni, nekad namjerno bezobzirni i nepostedni, nekad duboko bolni i dirljivi. Nikad promaseni! Tako je i urednik njegovog lista – Atlanta Journal-Constitution – pisao kad ga je predlozio za Pulitzerovu nagradu.