“Najveći spektakl u auto-utrkama,” kako ga popularno zovu, Indy 500, utrka na pet stotina milja, odnosno 805 kilometara, odnosno – dvije stotine krugova, koja se održava u Indianapolisu, glavnom gradu savezne države Indiane, jedna je od najstarijih i najprestižnijih automobilskih utrka u svijetu. Prva je održana 1911. godine; danas privlaći publiku od preko 350,000. Speedway, napravljen od drobljenog kamena i katrana, bio je otvoren još dvije godine ranije, 1909, sa ciljem da mladoj i pupajućoj automobilskoj industriji Indianapolisa služi kao neka vrsta laboratorija na otvorenom, za ispitivanja i natjecanja.
No, prva automobilska utrka u Sjedinjenim Državama održana je još 1894, ne na Memorial Day, Dan Palih, već na Dan zahvalnosti, Thanksgiving Day, i to na snijegom prekrivenim ulicama Chicaga. U utrci na 54 milje, sudjelovalo je čak šest automobila. Unatoč prosječnoj brzini od 6,5 milja, odnosno nešto preko 10 km, na sat, neki u publici – Henry Ford, Alexander Winton, Ransom Olds i P. E. Studabaker – bili su vrlo ohrabreni. Do 1909, međutim, Indianapolis je postao središte nove industrije, a njoj je trebala pokusna staza da ispituje svoje proizvode.
Nestabilna površina prvog speedwaya bila je, vec sa prvim natjecanjima, uništena i cijelo je ovalno trkalište, dugo oko 2,5 milje, odnosno oko 4 kilometra, potkraj iste, 1909. godine, bilo popločano sa 3,2 milijuna cigala i dobilo ono svoje dobro poznato ime – The Brickyard. Asfalt je odavno zamijenio cigle, ali ime Brickyard zadržalo se, kao i malo više od 91 centimetar širokog, simboličnog pojasa cigle, koji označava start i finish utrke. Tijekom godina, trkalište je prošlo i kroz niz drugih promjena, ali u mnogome, jos uvijek je to ono isto koje je, prije više od 90 godina, utemeljio bivši biciklist i jedan od prvih prodavača automobila, Carl Fisher, s trojicom partnera.
Godine 1911, kad je održana prva Indy 500 utrka, pobjedu je odnio Ray Harroun, s automobilom zvanim Marmon Wasp; prosječna je brzina iznosila nešto manje od, za ono vrijeme nevjerojatnih, 120 km na sat. Njegova nagrada u novcu iznosila je 14.250 dolara. Otada, ta se svota bitno promijenila – primjerice, zarada prošlogodišnjeg pobjednika, de Ferrana, iznosila je preko 1.300.000 dolara, bio je to samo dio ukupne nagrade u novcu koja je za prošlogodisnji Indy 5000 iznosila rekordnih 10.151.830 dolara; a, bitno se, od one prve utrke, promijenila i prosječna brzina natjecatelja – sa 120 na preko 350 km na sat; uvedena su mnoga poboljšanja na trkačim automobilima; promijenile su se, srećom, i mjere zaštite i sigurnosti za vozača.
Unatoc odgodama zbog kiše, unatoč tragedijama – pogibijama vozača i ozbiljnim povredama gledatelja, unatoč borbi za premoć unutar kruga automobilističkih utrka, raskola među timovima zbog kojeg je utrka u Indianapolisu, devedesetih godina, izgubila nešto od svog prestiza, utrka Indy 500, uz izuzetak samo ratnih godina, od 1917-1918, te od 1942-1945, održana je svake godine, od svog osnivanja, ove godine bit će to po 88. puta.
Visokooktanski benzin, sigurnosni pojasevi, retrovizori, gume.....sve je to i više testirano na trkalištu u Indianapolisu, ali utrka je ta koja privlači publiku.