Ovih dana, u okviru jednog izuzetnog izdavackog projekta, objavljen je prvi od 25 tomova najpopularnijeg komicnog stripa svih vremena – slavnih Peanutsa, Charlesa Schulza. U prvoj knjizi, Schulzovi su stripovi iz razdoblja od 1950-1952; tijekom iducih 12 godina, bit ce objavljeni svi – svih 50 godina Schulzova rada, ukupno 18.170 stripova. Schulzov doprinos americkoj povijesti i kulturi ogroman je; prateci vjerno njegov strip, uz njega su odrasle cetiri generacije Amerikanaca, i milijuni drugih diljem svijeta....
Na jednom zidu sredisnje odaje muzeja posvecenog Schulzu i njegovim Peanutsima, u mjestu Santa Rosa, u Sonomi, sjeverno od San Francisca, mjestu u kojemu je Charles Schulz i proveo dobar dio zivota, stoji ispisan samo jedan kratki citat, ali u njemu je sazet cijeli etos mjesta: “Crtac stripova je netko tko mora nacrtati nesto razlicito svakoga dana pa ipak crtati isto, stalno i iznova.” Citat potpisan inicijalima CMS – Charles Monroe Schulz.
Postojanost Schulzovog slavnog stripa i bila je njegova narocito draga i cijenjena odlika. A onda i onaj njen blagi humor, “zacinjen” djecjim vidjenjem ljudskih slabosti i mana, jer konacni sud o njima i donose djeca. Charlie Brown i njegovi prijatelji zive u svijetu gdje nema odraslih, ali svijetu jednako ispunjenom strahom i zebnjama. Dok jednostavnim, ali upravo zbog toga snaznim, jezikom govore o temama kao sto su nesnosljivost i mrznja, usamljenost i depresija, okrutnost, ocaj i vjera, oni ispituju i sam smisao zivota.
S nekoliko finih poteza pera, s nekoliko sicusnih crta, Charles Schulz je svakome u svijetu mogao reci kako se osjeca neki od njegovih likova. A mnoge od tih likova Schulz je crtao iz osobnog zivota. “Ako ces crtati komicni strip svakoga dana,” rekao je jednom, “morat ces posezati za svakim iskustvom iz vlastitog zivota.”
Unoseci u svoj strip vlastite osjecaje, Charles Schulz je od Charlieja Browna i napravio – Svakoga. Naoko djeca, Schulzovi su likovi imali sve slabosti odraslog covjeka i stoga su se s njima mogli poistovjecivati ljudi sirom svijeta. Schulzov je strip svakog dana i citalo 355 milijuna ljudi u 75 zemalja, u 2.600 listova, na 22 strana jezika. Charles Schulz je za svoj doprinos primio Zlatno odlicje americkog Kongresa, a od francuske vlade jedno od priznanja najviseg reda, zatim dvije nagrade Rueben, najvece priznanje u svijetu stripa, a za doprinos na podrucju filma, radija i televizije i dvije nagrade Peabody i pet Emmyja... te vlastitu zvijezdu na Plocniku slavnih, Hollywooda.
Kad je Sparky, kako su Schulza, sina brijaca iz Minneapolisa, zvali svi jos od najranijeg djetinjstva, napisao ono svoje oprostajno pismo kojim je najavio svoju i mirovinu Peanutsa, cijela je Amerika bila traumatizirana. Gotovo punih 50 godina citala je ono sto je taj umjetnik tiho stvarao, svakoga dana, uzimala ga zdravo za gotovo, a onda kad je najavio svoje povlacenje kao da je iznenada shvatila sto je cijelo vrijeme pod nosom imala, ali, u medjuvremenu, kao da je zaboravila.
“Dragi prijatelji,” pisao je Sparky, “imao sam izuzetnu srecu crtati Charlieja Browna i njegove prijatelje 50 godina. Ostvaren je moj san iz djetinjstva. ..Zahvaljujem urednicima na podrsci i citateljima na odanosti. Charlie Brown, Snoopy, Linus, Lucy....kako ih ikada mogu zaboraviti...”
Kako ih ikada mozemo zaboraviti?! Charlieja i njegove nevolje – s baseballom, sa zmajem, s onom malom, crvenokosom; jezicave Lucy i njenih losih psihijatrijskih savjeta; Linusa i njegove dekice koja sigurnost ulijeva; multitalentiranog Snoopyja koji masta da ce jednog dana s neba iznad prvog svjetskog rata ipak srusiti onog svog neprijatelja, Crvenog barona.
Kako zaboraviti one Snoopyjeve: Jucer sam bio pas. Danas sam pas. Sutra cu vjerojatno jos uvijek biti pas. Tako su slabe sanse za napredovanje.....Ili, pak, onih Charlijevih: To je tajna zivota....da jednu brigu mora zamijeniti druga! Ili one koje je Marcie, djevojcica s naocalama, izrekla: Neki od nas misle da izgledaju jako zgodno s naocalama. Danas sam dobila sest komplimenata......dva su cak bila iskrena!
No, za druge crtace stripova i karikaturiste, pitanje je vise: Kako ikada zaboraviti Charlesa Schulza? “Peanuts je bio prvi (i jos uvijek je najbolji) postmoderni komicni strip...,” pisao je, u svom listu, New York Timesu, Gary Trudeau, tvorac popularnog politickog stripa Doonesbury....”Svima nam dragi i mili dio nase zajednicke pop-kulture. Za nas, druge karikaturiste i crtace stripova, on je i nezamijenjivi izvor ponosa, zlatni standard svima.”
Za Mikea Luckovicha, politickog karikaturista lista Atlanta Journal-Constitution, redovitog gosta CNN-a i Pulitzerovca, koji je odrastao s Peanutsima, vazno je jos nesto: “...znacaj koji su Amerikanci iz svih slojeva pridavali tom malom, komicnom stripu Charlesa Schulza. Kad sam upoznao Sparkyja, potkraj njegova zivota, shvatio sam i kolika je slicnost bila izmedju njega i njegovih likova. Jezik koji je koristio, nacin na koji se izrazavao....Covjek tako jednostavan, a tako izuzetno obdaren.
Vjerojatno jedini crtac stripova u Americi koji je to radio tako dugo i koji je svih 50 godina, za razliku od drugih crtaca, sve radio sam, bez ijednog pomocnika, do zadnjeg dana. Od ideja do crtanja i boja. Bio je jedinstven, bio je genij, za njegovom smrcu je ostala strasna praznina.” Mike Luckovich prica i kako je jednom, u svojoj karikaturi, koristio likove Peanutsa. Poslije, kad se sa Shulzom sreo na jednoj konvenciji crtaca stripova, Schulz mu je rekao da je vidio tu karikaturu, ali da nije bio zadovoljan baseball kapama na glavama Penutsa. “Promasio si ih, nisi ih dobro nacrtao,” rekao je Schulz Mikeu.
“Sparky,” odgovorio mu je Mike, “napravio sam ih takvima samo da bi tebe malo nervirao.” Schulz se slatko nasmijao i to je ono, kaze Mike Luckovich, sto je kod Schulza bilo tako neocekivano, zelio je da se s njim razgovara kao sa svakom drugom osobom. Nije volio da mu se prilazi s nekim strahopostovanjem. On sam bio je blag u komuniciranju s drugima i nevjerojatno sramezljiv i slava, koja je druge sprijecavala da s njim budu normalni, tesko mu je padala. “Jednom sam s njim vecerao,” prisjeca se Mike, “i potom proveo neko vrijeme u njegovom studiju i primijetio kako ga male stvari zanimaju.
Primjerice, veselio se posti svakog dana, volio je citati pisma citatelja, volio cuti sto oni imaju za reci. Imao je tocno odredjenu rutinu, odlazio bi na klizanje svakog jutra, na klizaliste kraj studija, ali dao ga je izgraditi za Santa Rosu i njene zitelje; poslije klizanja, rucao bi tamo i sa svima razgovarao, svi su ga znali, ali njegov zivot je, zapravo, bio vrlo jednostavan i to je ono sto me jos uvijek iznenadjuje, cinjenica da je jedan covjek tako vjeran samome sebi, tako jednostavan u svom zivotu, kakav je Sparky bio, tako nevjerojatan utjecaj imao na Ameriku. I ne samo na nju, Peanutse, Charlijea Browna, Snoopyja....znali su svi u svijetu!” Jer u tom svijetu, kakav god on bio, po rijecima samoga Schulza, “postoji trziste, postoji potreba, i za cistocom i za bezazlenoscu.”
Charles Schulz je umro 12. veljace 2000, u 77-oj godini zivota, prakticki samo nekoliko sati prije objavljivanja njegovog zadnjeg stripa.