Svake dvije godine u muzeju američke umjetnosti Whitney posjetitelji imaju priliku razgledati široki izbor novih radova većeg broja umjetnika. Adam Wineberg, direktor muzeja Whitney, kaže da je svrha izložbe upoznati javnost s najnovijim ostvarenjima u svijetu umjetnosti: "U nekim se radovima može osjetiti određena doza tjeskobe, što je posljedica terorističkih napada od 11. rujna, premda se malo koji rad bavi isključivo tom temom. Mnogi prikazuju doba građanskih prosvjeda tijekom šezdesetih, a postoji i osjećaj da se mnogi umjetnici okreću ličnostima iz tog razdoblja kako bi njihovi radovi dobili na snazi".
Kustosi bienala su željeli potaknuti dijalog između generacija američkih umjetnika. Najstariji od njih koji sudjeluje u izložbi ima 82 godine, dok je najmlađem 25 godina. Kako kaže kustosica Chrissie Iles, moderni umjetnici različite životne dobi bave se temama koje su obilježile šezdesete: "Ta pojava obilježava i druge sfere kulturnog života, primjerice, u modi, glazbi, pa i televiziji. Umjetnici šezdesete tumače stilom tipičnim za hipije. Tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih došlo je do velikih promjena, a bilo je to svojevrsno prijelazno razdoblje između dva dijela naše kulture. Mislim da danas prolazimo kroz slično razdoblje".
Posjetitelji izložbe mogu razgledati slike, kipove i filmove, a neki umjetnici imali su nešto drukčiju vrstu izlaganja. Izlaganje pod imenom “Assume Vivid Astro Focus” omogućava ljudima da se upoznaju s umjetničkim stilom hipija hodajući oko svijetle i šarolike multimedijske sobe koja sadrži i stubište, sve uz glazbu tog vremena. David Muller slavi glazbu šezdesetih i sedamdesetih godina freskom od 14 metara koja bilježi korijene rock ‘n roll bandova iz tog vremena: "Odlučio sam se pozabaviti jednom od svojih, možemo reći, opsesija: glazbom. Moja izložba bavi se poviješću rock ‘n rolla i time kako tu povijest prikazati u obliku slike".
Izlaganje u muzeju Whitney ne bi bilo na glasu da nije radova koji dosežu granice mašte a ponekad i – vjerodostojnosti. Julianne Swarz instalirala je plastične cijevi kao nosače zvuka u stubištima muzeja: "Cijevi su dio izlaganja i one nose zvuk kroz svih šest etaža stubišta. Čuje se kako mnoštvo ljudi pjeva tradicionalnu pjesmu “Somewhere Over the Rainbow”.
Nerijetko čudna ali svaki put izazovna izložba nije više ograničena na prostorije samog muzeja. Naime, organizatori izložbe muzeja Whitney već po drugi puta surađuju s javnom Zakladom za umjetnost kako bi radovi bili izloženi vani, na zraku – u zelenilu njujorškoga Central Parka.