Na sjeverozapadu Floride, mocvarno je podrucje vrlo slicno onome na jugu drzave. No, za razliku od Evergladesa, u njemu nema onih trava; s gustom sumom i sikarom, podrucje vise na dzunglu podsjeca. Ima i tu aligatora, no danasnja je prica o jednom je slatkom proizvodu iz tih krajeva, jedinstvenom i na americkom i na svjetskom trzistu. U Sjedinjenim Drzavama proizvodi se, inace, vise od tri stotine vrsta tog proizvoda, godisnje – preko 90 milijuna kilograma, ali niti jedan nije tako rijedak i cijenjen kao onaj iz mocvara koje se protezu u unutrasnjost od Meksickog zaljeva, iza dva obalna grada – Port St. Joe i Panama Cityja……
Koliko je proizvod rijedak, i sladak, znao je i Van Morrison kad je u onoj svojoj pjevao....She’s as sweet as tupelo honey.......just like honey baby, from the bee.”
Kad je rijec o Tupelo medu, medjutim, ne bilo koja pcela, nego ona koja upravo ovih dana, tocnije - zadnjih dana travnja i prvih svibnja, u razdoblju dugom samo dva tjedna, nektar skuplja s malih, blijedozelenkastih cvijetova drveta zvanog tupelo tree. Zabaceno podrucje rijeka Apalachicola i Choctahatchee, te njihovih pritoka, u onom uskom koridoru zvanom “panhandle of Florida,” izmedju Meksickog zaljeva i drzave Alabama, jedino je mjesto u svijetu u kojemu tupelo raste u obilju, dovoljno za komercijalnu proizvodnju meda.
Taj jedinstveni proizvod dobija se i na jedinstveni nacin. Pcele se stavljaju na uzdignute platforme duz obala rijeke. Odatle, tijekom dva tjedna cvjetanja, obave na tisuce letova, dugih i do 8 kilometara, u mocvarnu unutrasnjost, do rascvjetanog tupela i natrag, do platformi, s dragocjenim teretom nektara. Za cisti, fini, nemijesani Tupelo med, kolonije moraju biti potpuno ispraznjene i ociscene pred samo cvijetanje drveta. Sace mora biti cisto pred polaganje novog Tupelo meda.
Novi se odmah i uklanja kako ne bi doslo do mijesanja s drugim medonosnim izvorima. Tempiranje svake od tih operacija od kriticnog je znacaja i potrebne su godine iskustva za proizvodnju meda koji ce nositi certifikat stopostotnog Tupela. Neki kosnice slazu u palete i koriste vilicare za njihovo dizanje i utovarivanje na prikolice, ali ne Ben Lanier, najpoznatiji od lokalnih pcelara, iz mjesta Wewahitchka, blizu rijeke Apalachicola....
“Ja i dalje sve rucno obavljam, rucno kosnice na prikolicu stavljam, rucno ih raznosim i razmjestam.” Obitelj Lanier Tupelo med proizvodi vec vise od 150 godina. Ako ste, prije nekoliko godina, gledali film Ulee’s Gold, Uleejevo zlato, redatelja Victora Nuneza, s Peterom Fondom u glavnoj ulozi, a bio je nominiran i za Oscara, onda ste vidjeli i dom Lanierovih i kako se Tupelo med pravi, a vidjeli ste i Bena i njegovog oca Lavernora Laniera, jer ne samo sto su filmskoj ekipi davali strucne savjete nego su se u filmu i sami pojavili.
Sa svojih 200-ak proizvodjaca, Florida je na trecem mjestu u Sjedinjenim Drzavama po proizvodnji meda. Medju njima, samo je 10-ak proizvodjaca meda od tupela, kaze Ben Lanier, a bilo ih je, 40-ih godina, i vise od pedeset. Razlozi, nabraja Ben – teski, manuelni rad, skupa oprema, sve veca uporaba pesticida, njihovo prskanje iz zraka, u susjednim, poljoprivrednim okruzima, pojava novih kukaca i mikroskopskih grinja za koje nikad nisu ni culi prije 20-ak godina, a koje danas unistavaju cijele kolonije pcela, zatim ogroman priljev jeftinijeg proizvoda iz Kine i Argentine, primjerice, sto utjece na cijenu i na zaradu od domaceg meda, sve to, kaze Ben, tjera ljude van iz toga posla, ali mozda najgore od svega – jaruzanje rijeka da bi se omogucio prolaz teglenjaka.
Iza jaruzanja, na obalama rijeka ostaju ogromne hrpe pijeska, one zatvaraju put brojnim pritokama koje mocvarno podrucje i hrane vodama tako dragocjenim za rast tupela. Covjek upropasti sve cega se dotakne, zali se Ben, kao da ne shvaca da ono sto djeluje lose na prirodu i okolis, djeluje lose i na njega. I business obitelji Lanier u medjuvremenu se smanjio, ali njihovih blizu tisucu kosnica i 70-ak milijuna marljivih pcela jos uvijek proizvodi dovoljno meda da se moze zivjeti samo od njega. Buduci da je jedinstven u svijetu, i da toliko truda u njega ulaze i covjek i pcela, i cijena mu je primjerena – za kilogram Tupela 12 dolara! Svijetle boje, s nijansom zelenoga, pravi Tupelo med je i prava delicija! “Blagog okusa, ukusan i tecan, jedini med za koji ja, da vam pravo kazem, marim,” kaze Ben Lanier, i dodaje: “Mozda sam pristran, ali ljudi mi donose med sa svih strana svijeta, no nijedan nema okus mog Tupela.
Kad ih pozovem u svoju kuhinju, da probaju, uvijek dobijam novih musterija.” Medju njima je i veliki broj dijabeticara, jer osim sto je na tako visokoj cijeni, sto nikad ne tamni, sto se zbog visokog postotka levuloze nikad ne kristalizira, Tupelo Honey, upravo zbog omjera visoke levuloze – 43.03%, i niske dekstroze – 29.98%, preporucuje se, naravno u skromnim kolicinama, i onima koji pate od dijabetesa.
“Tupelo honey,” kaze Ben Lanier, “jedini je med koji znam ciji okus odmah docarava cvijet tupelo drveta, mjesecinu kako se ljeska na rijeci Apalachicola, mozete cak cuti i zujanje pcela.”