“Svojim mi je srcem i svojom dusom misli zarobila,” pisao je o tropskoj ljepotici – Key West, pjesnik Wallace Stevens. Onaj drugi, Robert Frost: “Oni koji znaju, kazu da je to Honolulu, pet tisuca milja blize domu.” John Dos Passos kriticaru Edmundu Wilsonu:”Zivot na Key Westu ispunjen je ugodnim spokojem i tisinom, njezno prozet Bacardi rumom.” U svojoj odi Key Westu, Wallace Stevens jos i ovo: “Otok je pjesma onkraj mora…..zvuk ljeta ponavljan u ljetu bez kraja.”
Frost, Stevens, Dos Passos, James Merrill, Truman Capote, Jack London, Stephen Crane, Thornton Wilder, Upton Sinclair, Philip Caputo, Zane Grey, Allison Lurie, Gore Vidal, Archibald Macleish, Christopher Isherwood, Tom McGuane, Thomas Sanchez, ciji je roman “Nulta milja” i definitivni roman Key Westa…mnoga su poznata imena americke knjizevnosti podlijegala carima i carolijama tog otoka, najjuznije tocke kontinentalnog dijela Sjedinjenih Drzava.
Duhovi dvojice jos uvijek se prijeteci nadnose nad Key Westom – onaj ekscentricnog Tennesseeja Williamsa, koji je Key West svojom prisutnoscu castio vise od 40 godina, i naravno onaj naocitog i snaznog Ernesta Hemingwaya, kojemu je tajnu o tom tropskom dragulju otkrio Dos Passos, na otok, iz Pariza, preko Havane, godine 1928, doveo brod kompanije Peninsular & Occidental Steamship, a put platio (novi, novcati Ford i kucu na otoku, takodjer) ujak njegove supruge Pauline, Gus Pfeiffer.
Za sve ostalo na Key Westu, pobrinuo se sam Hemingway – za ribolov, za bancenje, za boksanje, kockanje, odlazenje iz bara u bar, i ponajvise za pisanje. Pet knjiga – Zbogom oruzje, Kome zvono zvoni, Imati i nemati, Smrt poslijepodne, Zelena brda Afrike - i neke od svojih najboljih pripovjedaka napisao je za svojih desetak Key West godina. Tu je i stekao onu macho-reputaciju kao “Papa,” kao “Big Daddy,” kao najveci od svih “tatica.”
Pisci, umjetnici, izdavaci….bio je Key West dom nekima prije i mnogima poslije staroga Hema - sicusni se otok moze pohvaliti s vise Nobelovaca i Pulitzerovaca po cetvornoj stopi prostora od bilo kojeg drugog knjizevnog sredista, jer Key West i njegova Golfska struja mnogima je daleko vise odgovarala negoli “mainstream America,” njena glavna strujanja. Na otoku i danas zivi 80-ak pisaca, u zajednici koja broji oko 30.000 zitelja.
Key West, zadnji u nizu od 29 otocica koji se od juzne obale Floride protezu jos juznije, zapravo je samo greben, tocnije – kalcificirani komad koralja. Ali, privlaci oduvijek snagom magneta u rudniku zeljeza, ne samo kreativne duse i ekscentrike vec i brojne turiste, cetiri i pol milijuna godisnje. Stizu mu uskom “cestom preko mora,” dugom vise od 200 km, preko 42 mosta, najduzi je preko 11 km, nisko, nad smaragdno zelenim i tirkizno plavim vodama arhipelaga.
Bogata knjizevna povijest, knjizevna dusa Key Westa, i onog negdasnjeg i ovog danasnjeg, niz festivala posvecenih knjizevnim divovima, poput onog Hemingwayju, svakog srpnja, to je samo jedan od razloga sto mu toliki hrle “cestom preko mora.”
Drugi – burna povijest samog otoka. Gusarstvo, ribolov, izrada kubanskih cigara, krijumcarenje raznih roba, bilo je tu drama i tragedija! Svaka od tih “gospodarskih” grana dovodila je na Key West ljude s raznih strana, zajednicu kulturno obogacivala, ali i davala otoku osjecaj blage grubosti i nereda, osjecaj koji se zadrzao do danasnjeg dana.
Treci i odmah uocljivi razlog – ljepota otoka: ljeto bez kraja, obilje sunca, njegovi velicanstveni zalasci, plavozelena boja mora, bujna suptropska vegetacija i osebujna arhitektura – od karipskog do viktorijanskog stila New Englanda. Key West, na prvi pogled, i podsjeca na neki gradic Nove Engleske, ali njegova postava definitivno nije puritanska.
Od samog pocetka, Key West je vrlo, vrlo tolerantan, prima sve i svakoga, dopusta sve, cak, cini se, potice na ekscese, mozda bas zato sto je krajnja juzna granica Amerike. Mjesto nema puno ponosa, ali zato ima stila. Neobicno, nevjerojatno, svojeglavo, ne razmislja niti kao jedno drugo, bezbrizno je i beskrajno lezerno. Atmosfera opojna, vesela i otvoreno slobodna, urbana i sofisticirana, ali i izolirana, na nacin na koji to zna biti samo na otocima. Iako je hir prirode, ili geografije, htio da sluzbenoj klasifikaciji “tropskog otoka” izbjegne za manje od stotinu milja, to Key West nije dalo ni najmanje zbuniti – amtosfera je definitivno karipska. Reggae. I kubanska. Na 140 km udaljenosti, Key Westu je bliza Havana nego Miami. I bahamska. Calypso i kukurijekanje pijetlova, potomaka onih koje su nekoc za borbe uzgajali.
Ali scena nije pastoralna, prevladava osjecaj pustolovnoga i neobuzdanoga, predaju mu se svi, bez razlike, od 20 do 80 godina. Narocito na ulici Duval, “magicnoj milji” koja vodi ravno od “jednog sjajnog mora do drugoga,” od Atlantika do Meksickog zaljeva. Barovi Duvala slavniji su i od slavnih kuca Key Westa. Ali i Captain Tony’s i Sloppy Joe’s zauvijek ce biti vezani uz Hemingwaya, bili su njegova omiljena mjesta, a Margaritaville Café uz Jimmyja Buffetta.
Cijelom jednom segmentu americke mladezi, to je mjesto jednako sveto kao bilo koje uz Hemingwaya vezano. Sve od 70-ih, kad je Buffett usao u americku pop-glazbu, s pjesmama o bjezanju od stvarnosti i ovom tropskom raju, tisuce i tisuce u Key West hodocaste s jednim ciljem, da i sami malo, u Jimmyjevom Margaritavilleu, uz margaritu-dvije, “dangube, dok onu izgubljenu soljenku traze…”