Opće je mišljenje da je Amerika u godinama nakon Drugog svjetskog rata proizvele neke od svojih najboljih političara u povijesti. Njihov je zadatak bio i obnova razrušene Europe i suprotstavljanje širenju Sovjetskog Saveza – uspjeli su i u jednom i u drugom.
Među njima bio je profesionalni diplomat u američkom Državnom tajništvu George Kennan, koji je kreirao tzv. "politiku ograničavanja" koja je u velikoj mjeri određivala američke odnose sa Sovjetskim Savezom tijekom hladnog rata. Ta politika dovela je do američke pobjede, kako je Kennan i predvidio, iako je na putu do nje bilo mnogo krvavih nezgoda. Naš novinar Ed Warner osvrće se na život i misli ovog veterana američke diplomacije koji je doživio stotu godinu.
Bio je to trenutak izrazitog nezadovoljstva i nevjerice. Mladi službenik američkog Državnog tajništva George Kennan bio je stacioniran u Moskvi 1937. godine i prevodio je američkom veleposlaniku Josephu Daviesu sablasna priznanja s jednog od suđenja u okviru Staljinovih čistki. Iako je očito bila riječ o suđenju koje je sovjetski diktator priredio da likvidira svoje protivnike, veleposlanik je proglasio da su optuženici krivi po svim točkama optužnice.
Nakon pola stoljeća, gospodin Kennan se prisjetio šoka kojeg je ova epizoda izazvala: "Pogled na one blijede ljude koje je snašla zla sudbina, od kojih su neki u nedavnoj prošlosti bili ugledne osobe režima a sad samo dvadeset i četiri sata ih je dijelilo od pogubljenja, kako stoje tamo i mumljaju svoja smiješna priznanja u uzaludnoj nadi da će se spasiti, ili će spasiti članove svojih obitelji, njihovo grčevito gibanje, njihovo zatvorsko bljedilo, oboren pogled – taj prizor nikad neću izbrisati iz sjećanje."
Međutim kod kuće u Sjedinjenim Državama vjerovalo se veleposlaniku, a ne Georgeu Kennanu, a jedan popularni film u tom vremenu slavio je bliske veze veleposlanika Daviesa s genijalnim Staljinom. Bila su to tipična nastojanja gospodina Kennana da pokuša objasniti Washingtonu prirodu sovjetskog režima. Ni velike čistke i procesi, ni pakt s Hitlerom, ni izdaja poljske pobune u Varšavi nisu mogli udaljiti birokraciju od njenog blagonaklonog pogleda na Sovjetski Savez.
Profesor povijesti i političkih znanosti na sveučilištu Yale John Lewis Gaddis kaže da je gospodin Kennan bio ispred svog vremena. Sovjetski Savez je bio američki saveznik u Drugom svjetskom ratu i kao takav imun na kritike: "Nije bilo politički ispravno 1944. godine govoriti o potencijalnim opasnostima koje bi se mogle izroditi iz Sovjetskog Saveza u poslijeratnom razdoblju. Nije bilo politički ispravno ukazivati na Staljinovu diktaturu koja je bila najautoritarnija na svijetu izuzevši Hitlerovu. Trebalo je doći do prekida suradnje supersila i izgleda za sukobljavanje sa Sovjetskim Savezom na horizontu da Washington počne shvaćati ono što je George Kennan govorio cijelo vrijeme."
Naposljetku 1946. godine nakon što su Sovjeti preuzeli istočnu Europu i počeli novi niz čistki, Kennan je primio žalobnu poruku iz Washingtona u kojoj ga se pita zašto njegovi domaćini nedovoljno surađuju sa Sjedinjenim Državama. To je za Georgea Kennana bilo "to". "Bio je to slučaj u kojem ništa drugo nije moglo uspjeti osim kompletne istine. To su tražili i sad će to i dobiti" – razmišljao je ovaj diplomat.
Nakon toga uslijedio je jedan od najpoznatijih dokumenata u američkoj diplomaciji, tzv. "dugi telegram" u kojem se objašnjava ponašanje Sovjeta Washingtonu napokon spremnom da sluša. Pokretan dogmatskim marksizmom, nepomirljivo neprijateljski raspoložen prema Zapadu, Sovjetski Savez – pisao je Kennan – širit će se koliko god će to moći, ukoliko ne naiđe na otpor. "A sad je vrijeme za otpor".
Profesor Gaddis, koji priprema biografiju Georgea Kennana, kaže da je telegram napisan s prigušenim bijesom: "Taj dugi telegram je jedan od onih rijetkih primjera kad je jedan dokument napisan u velikoj žurbi u Moskvi dok je Kennan bio prehlađen i imao problema sa zuboboljom i masom drugih bolesti, diktiran sekretarici, dakle, kad je jedan takav dokument postao klasika. Možda jedan od dva-tri takva dokumenta povijesti prošlog stoljeća."
U tekstu nakon toga gospodin Kennan je pozvao na "dugoročnu strpljivost, ali i na striktno i budno sprečavanje sovjetskih ekspanzionističkih tendencija". Po njemu, to će s vremenom dovesti do propasti režima.
I tako je i bilo – kaže profesor prava i vanjske politike na Sveučilištu Columbia Richard Garner, i sam bivši veleposlanik u Italiji i Španjolskoj: "U jednoj nevjerojatno dalekovidnoj prognozi u tom članku on je ustvrdio da ukoliko Zapad bude imao političku volju da ograničava Sovjetski Savez i sprečava njegove agresije bez rata, taj sustav će se urušiti od svojih unutarnjih kontradikcija – i to se pokazalo točnim. I dobro je da je George Kennan poživio dovoljno dugo da vidi kako se ostvaruju njegova predviđanja."
Bio je postavljen poslije toga na čelno mjesto novoosnovanog odjela Državnog tajništva za planiranje gdje je pomogao u pokretanju Marshallovog plana za poslijeratnu obnovu Europe. Intervenirao je također u američkoj okupaciji Japana suprotstavljajući se komunističkom utjecaju koji je kočio gospodarsko oživljavanje i ogorčavao inače poslušne Japance. Sam kaže kako su to njegova dva najveća priloga američkoj Vladi.
Međutim, ubrzo je počeo sumnjati u svoje vlastite stavove jer se činilo kako politika ograničavanja vodi do vojnih akcija kojima se suprotstavljao. Želio je izbjeći podjelu Njemačke i predložio je aranžman s Moskvom kako bi ta zemlja ostala nepodijeljena, razoružana i neutralna. Međutim njegov prijedlog nije bio prihvaćen. "Jedan prilično mističan pristup", rugao se tadašnji američki državni tajnik Dan Acheson.
Profesor Gaddis kaže da je gospodin Kennan osjećao da je izgubio kontrolu nad doktrinom koja mu se pripisivala: "Nakon što je artikulirao tu strategiju bio je mnogo više vremena nezadovoljan negoli zadovoljan njenim provođenjem. Politika ograničavanja je prošla kroz mnoge permutacije, izmjene od kojih on mnoge nije odobravao. Međutim osnovna ideja koje smo se cijelo vrijeme držali bila je da nismo sa Sovjetima morali voditi treći svjetski rat. Nije se morala voditi politika tzv. "udobrovoljavanja Sovjeta", kao što se vodila prema nacističkoj Njemačkoj tridesetih godina. Bio je to treći način."
A taj "treći način" je uključivao ono što sad nazivamo tzv. "mekom silom": korištenje političkih, gospodarskih i informacijskih aktivnosti. Primjerice, njegova je zamisao bila da se osnuje Radio slobodna Europa i Radio Sloboda kako bi se slale istinite informacije u zemlje pod sovjetskom kontrolom.
Vjerovao je da vojnim akcijama treba pribjegavati samo kao posljednjem utočištu, međutim, podržavao je Korejski rat i, prema njegovom biografu Wilsonu Miscambleu, predsatvljao je stabilni utjecaj u trenutku kad su se svi bojali da će uslijediti masivna kineska intervencija. Dok su drugi zagovarali povlačenje ili hitne pregovore, on je bio protiv pregovora dok se Washington nalazi u slabom položaju. Prvo treba stabilizirati vojnu situaciju, govorio je.
Iako je nakon toga bio na dužnosti veleposlanika u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji, Kennan je proveo svoje posljednje godine uglavnom pišući i držeći predavanja. Njegova knjiga u tri toma Američko-ruski odnosi 1917-1920, smatra se jednim od najbriljijantnijih djela američke povijesti.
Razmišljajući o svojim godinama provedenim u diplomaciji, ostao je skeptičan prema instituciji vlade, čak i demokratske vlade, za koju smatra da može biti hirovita kao i bilo koja druga. U svakom obliku vlade – napisao je – mala "elita" drži vlast i često je zloporabljuje. Demokracija bar osigurava izmjenu tih "elita".
Iako je prošlo doba hladnog rata, mnogi za njim danas žale. A uzevši u obzir prilike koje vladaju u svijetu, mnogi se također slažu da bi novi George Kennan bio više negoli dobrodošao.