Linkovi

Richard Atkinson: 'In the Company of Soldiers  - U društvu vojnika' (10/4/04) - 2004-04-10


Prošle godine, Rick Atkinson je dobio nagradu za knjigu o jednom ratu, dok je izvještavao iz drugog. Naime, dok je putovao s američkim snagama u Iraku, njegova knjiga "An Army at Dawn – Vojska u zoru", prvi dio trilogije o drugom svjetskom ratu, nagrađena je Pulitzerovom nagradom za povijest. Gospodin Atkinson nedavno je objavio i novo djelo o svojim iskustvima iz Iraka, naslovljeno "In the Company of Soldiers – U društvu vojnika: kronika borbe".

Rick Atkinson pratio je u Iraku poznatu 101. zračnu diviziju, koja se proslavila akcijama u drugom svjetskom ratu. U Iraku je korištena na dva načina. Njeni desantni helikopteri tipa Apache probili su linije iračke obrane južno od Bagdada, a zatim su njene pješačke snage, u suradnji s trećom pješačkom divizijom srušile režim u gradu. Gospodin Atkinson kaže da je mnoge borbe vidio izbliza, jer je 101 zračna na kraju zauzela niz velikih gradova, prvo sveti grad Najaf, a zatim Karbalu i Hillu. Kako dodaje, često je vidio američke zapovjednike kako na licu mjesta mijenjaju strategiju, u skladu s okolnostima.

"Najveći problem bilo je uzlijetanje i slijetanje helikoptera, jer je tlo bilo pokriveno debelim slojem prašine. Dosta se helikoptera srušilo. Uz to, Iračani su postali sve inventivniji. Zahvaljujući mobitelima, dojavljivali su jedan drugom kretanje helikoptera i zatim su ih napadali vatrom iz osobnog oružja. General Petraeus, zapovjednik 101 zračne, morao je brinuti i o nizu drugih problema – neočekivanim napadima na linije opskrbljivanja, samoubilačkim napadima Saddamovih fedajina, nesuradnjom šiita i drugim stvarima, kaže gospodin Atkinson.

101. zračna je prodrla sve do Mosula na sjeveru, gdje su njeni vojnici ubili Huseinove sinove Udaya i Qusaya. Rick Atkinson piše da je u Irak otišao duboko skeptičan prema tom ratu. Kako kaže, i snage u Iraku bile su svjesne debata oko opravdanosti tog rata.

"Vojnici su odlično informirani. I prije rata bili su svjesni proturatnih prosvjeda. Bili su svjesni podjela u domaćoj javnosti. Mislim da ih nije toliko brinula legitimnost tog rata, kao podrška kod kuće. Općenito govoreći, mislim da su vojnici osjećali da ih javnost podržava, shvaćajući da su oni vojnici, a ne političari," opisuje on.

Gospodin Atkinson dodaje da su ga vojnici dobro prihvatili kao izvjestitelja koji je putovao s njima, jer su ga doživjeli kao vezu s domom i priliku da preko njega javnosti pokažu što rade i kako žive. S druge strane, oni su ga zapanjili svojom odanošću dužnosti, žrtvovanjem i spremnošću na žrtve. No, kako su američk vojnike dočekali Iračani?

"Iračani nam u početku nisu pružili dobrodošlicu koju smo očekivali. U Washingtonu su nam govorili da očekujemo parade, a umjesto toga smo, čak i u šiitskim gradovima, za koje se vjerovalo da jedva čekaju oslobođenje, naišli na metke i otpor. Nakon nekog vremena, Iračani su počeli pokazivati entuzijazam za slobodu, no uskoro je također postalo jasno da osjećaj zahvalnosti neće trajati vječno. Uskoro je krenulo s automobilima bombama i to je zapravo bio znak kakve stvari dolaze," kaže naš sugovornik.

Uspoređujući irački rat s drugim svjetskim ratom, gospodin Atkinson ističe brojne razlike – novu tehnologiju i veliku premoć američkih snaga u Iraku. No s druge strane, kaže, ima i sličnosti, jer pripadnik pješaštva u akciji u Tunisu 1943. odmah bi prepoznao brige i umorni hod pješaka u Iraku 2003. Kako dodaje, tek je u Iraku shvatio značenje britanske fraze "jadno, krvavo pješaštvo."

XS
SM
MD
LG