Europska Komisija nikada neće službeno niti javno zatražiti da Hrvatska odustane od primjene zaštićene zone na Jadranu što naravno ne znači da pritisaka nema ili ih neće biti - pozadinu jednog demantija objašnjava Lada Stipić – Niseteo.
Informacija da je direktor vanjskopolitičke Opće uprave europske Komisije od diplomatskih predstavnika RH u Bruxellesu tražio da Hrvatska odgodi provedbu odluke o zaštićenoj ribolovno – ekološkoj zoni na Jadranu možda jeste službeno zanijekana sa strane Ministarstva vanjskih poslova no, nažalost, riječ je o točnoj informaciji.
Informaciji koja je, k tome, pisana temeljem internih obavijesti o diplomatskim aktivnostima.
Ovakva je poruka izrečena iza zatvorenih vrata budući da europska Komisja ne smije i neće, makar ne javno, ići protiv aplikacije međunarodnog prava mora. Međunarodno je pravo mora naime sastavni dio pravne stečevine Europske Unije i ugrađeno je u njezin pravni sustav.
Opetovane kritike Hrvatske iz Unijiih institucija bile su snažne kada ih je pisalo talijansko predsjedništvo i daleko umjerenije čim su ih oblikovali ministri vanjskih poslova. Na kraju je legitimni čin proglašenja zone, inače čvrsto utemeljen na UN-ovoj Konvenciji o pravu mora, dočekan sa žaljenjem samo stoga što mu nije prethodilo dogovaranje sa susjednim zemljama – preko toga se javno nije smjelo ići.
Pod susjedima se prvenstveno misli na Italiju, najviše zainteresiranu za Jadran i Sloveniju koja je otvaranjem ovog pitanja pokušala riješiti nege druge sporove s Hrvatskom ali je u nekim situacijama poslužila i kao, uvjetno rečeno, "glasnogovornica" talijanskih interesa.
Zahtev za odgodom zaista ne postoji, pogotovo ne službeni zahtjev, no veoma su realni pritisci poput ovoga visokorangiranog Komisijinog dužnosnika. To što nisu javni (ili možda legitimni!) ne znači da su manje ozbiljni.
Pritisci jačaju kako se približava objava Komisijinog mišljenja je li Hrvatska spremna za pregovore o članstvu u Uniji. Analizirajući deset godina koliko je na snazi UN-ova konvencija o pravu mora pravni su stručnjaci UN-a ustvrdili, između ostaloga, lošu praksu da se Konvencija o pravu mora - prihvaćena inače od 145 država uključujući i članice EU - često u praksi zaboravlja na uštrb nacionalnih interesa. Radi ovoga su pritisci pravi ali ne i javni.