Islamizacija Europe tema je članka u "New York Timesu", iz pera Nialla Fergusona, profesora povijesti na Sveučilištu New York. Stanovništvo Europe pada brojem i relativno i apsolutno, piše profesor Ferguson, citirajući podatke Ujedinjenih Naroda. Prije stotinu godina - dok je europsko suvišno stanovništvo još prelazilo oceane da bi naselilo Ameriku i Australiju, udio zemalja koje danas čine Europsku Uniju u svjetskom stanovništvu iznosio je 14 posto; danas, on je oko 6 posto, a do 2050. bit će jedva 4 posto.
Taj je pad i relativan i apsolutan: u slijedećih 45 godina broj stanovnika Europske Unije smanjit će se za 7 i pol milijuna. Tako jak i dugotrajan pad broja stanovnika Europe nije zabilježen još od epidemija kuge u 14. stoljeću, piše Niall Ferguson u "New York Timesu". Prosječna dob Grka, Talijana i Španjolaca do 2050. premašit će 50 godina - svaki treći stanovnik tih zemalja bit će stariji od 65 godina. To znači da će ili svaki današnji novorođenistanovnik plaćati 75 posto poreza ili neće biti mirovina ni opće zdravstvene zaštite.
Najvjerojatnija alternativna verzija demografskog razvoja Europe je useljavanje. A, to useljavanje doći će iz njezinog susjedstva u kojem najbrže raste broj stanovnika - predominantno, ako ne i potpuno muslimanskih zemalja. Istodobno, ističe ovaj povjesničar, kršćanstvo u Europi opada - u Nizozemskoj, Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj i Danskoj, manje od 10 posto stanovnika odlazi u crkvu barem jedno mjesečno; za 52 posto Norvežana i 55 posto Šveđana pitanje Boga uopće nije važno. Što znači, piše njujorški list, da će se Europa islamizirati, i to najvjerojatnije u tri različita modela, ovisno o kojoj se zemlji radi. Jedna je verzija tihi rast islama u okružju dekadentnog kršćanstva, što će, prema Niallu Fergusonu, biti najvjerojatniji slučaj s Francuskom. Desničarska reakcija na useljavanje sa ostarjelim izbornim tijelom koje će se okretati demagozima i obećanjima o zatvaranju granica, što je izgledna opcija u slučaju, recimo, Austrije, dok je ponegdje moguće i sretno spajanje između sve svjetovnije druge generacije muslimana i njihovih post-kršćanskih susjeda - recimo, u Britaniji.
No, kako god bilo, ističe povjesničar Niall Ferguson, u članku u "New York Timesu", promjene su ogromne, a jedan od znakova može se vidjeti i u samoj tvrđavi kršćanskog obrazovanja Zapada - Oxfordu. Tamo je praktički završena izgradnja Centra za islamske studije, koji, uz tradicionalni oksfordski četvrtasti oblik, ima i molitvenu dvoranu s tradicionalnom kupolom i minaretom.