Mladi Amerikanci – svojedobno – nisu mogli dočekati da isele iz roditeljskog doma, a to su često nestrpljivo čekali i njihovi roditelji. Međutim, oni danas sve teže napuštaju roditeljsko gnijezdo. Prema statistikama, gotovo četiri milijuna Amerikanaca u dobi između 25 do 34 godina još uvijek živi s roditeljima ili se vratilo živjeti s njima.
"Bumerang djeca", kako ih zovu, odlaze iz roditeljskog doma na studij ili kad nađu posao, ali se zatim ponovno vraćaju. Prema nekim anketama, čak 60 posto američkih studenata očekuje da će živjeti s roditeljima i nakon studija.
Kako kaže sociolog Frank Furstenberg sa sveučilišta Pennsylvanije, svojevrsna “pokretna traka” na kojoj su se u prošlosti adolescenti pretvarali u odrasle, više ne funkcionira. Posao je često teško pronaći a i studij traje duže, te mnogi mladi – odgađaju neovisnost. "U mnogim dijelovima zemlje, troškovi stanovanja su izuzetno visoki. U drugim, nije lako naći posao sa plaćenim zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem. Zato mladima često pomažu obitelji. Od roditelja se danas očekuje da duže investiraju u svoju djecu" - objašnjava Frank Furstenberg.
Karen Jespersen i njen suprug Jim svojedobno su srdačno dočekali sina Petera, koji je nakon četiri godine studija, ponovno uselio u roditeljski dom. No, danas se pitaju – nije li mu s njima – predobro. Peter kaže da štedi novac za studij medicine i da zato živi s roditeljima, iako ima posao u financijskom sektoru. Karen, pak, smatra da ih Peter iskorištava. Kako kaže - 'kao da živi u pansionu i to besplatno': "Mislim da moramo s njim razgovarati o mogućnosti da iseli. Mi živimo blizu New Yorka, gdje su stanovi jako skupi, pa bi morao živjeti s "cimerima". Umjesto toga, živi s nama, navodno štedi za studij i svaki vikend provodi s prijateljima u Manhattanu."
Iako se mnogi mladi Amerikanci nerado vraćaju roditeljima kada izgube posao, ima i onih koji vjeruju da imaju pravo na trajnu roditeljsku pomoć. Pomažući djeci financijski, roditelji potiču trajnu zaviesnost djece. Tjednik Newsweek piše da mladi koji stanuju s roditeljima često nemaju inicijative da stupe u brak, kupe kuću i imaju djecu. Prosječna dob za stupanje u brak danas je 26 godina, što je četiri godine više nego tijekom sedamdesetih.
Nakon što je petnaest godina živjela sama u New Mexicu, Tiffany Harrington vratila se kući, da bi mogla tražiti bolji posao u Virginiji. "32 su mi godine i živim kod kuće s mamom. To je odlično. Mogu ponešto uštedjeti. Ona mi ne naplaćuje stanarinu. Imam dovoljno vremena za traženje posla" - objašnjava ova i ne tako više mlada Amerikanka.
Tiffany se ipak nada da će za nekoliko mjeseci iznajmiti vlastiti stan. Slične nade gaji i 22-godišnji Pat O'Sullivan, koji je dostavljao pizzu i honorarnu pisao za novine, prije nego što se vratio kući da bi mogao završiti studij. Kako kaže, život s roditeljima je ugodan, ali ima i svojih slabih strana: "Počinju vas iritirati sitnice. Jučer sam drijemao između dva posla, a mama me probudila da hitno iznesem smeće. Smetlari ne dolaze do sutra, ali to je njoj bilo odjednom jako važno."
Takve sitne zadjevice mogu prerasti, kako kaže Kathleen Shaputis, u tzv. sindrom “prepunog gnijezda”. Gospođa Shaputis i njen suprug Bob svojedobno su dijelili svoj dom s troje odrasle djece i troje unučadi. Kasnije su o svojim iskustvima napisali knjigu "Sindrom prepunog gnijezda – kako preživjeti povratak odrasle djece". Kako kaže, danas više nije neobično da mladi žive s roditeljima: "Današnjim dvadesetogodišnjacima više se ne žuri da nađu svoj stan. Od neovisnosti više vole komfor, primjerice domaću hranu, koju je mama kupila, pripremila i – platila. Djeca su kao skakavci. Jedu sve pred sobom."
Mnogi roditelji “bumerang djece” željeli bi da im djeca rade i štede novac za vlastiti stan, a ne da za taj novac kupuju bijelu tehniku i tenisice. Tada bi možda doista mogli zasluženo uživati u – praznom gnijezdu.