Riječi 'utuvi si to u tu svoju tvrdu glavu' dobivaju mnogo epohalnije značenje u svjetlu nove teorije znanstvenika, prema kojoj je vrlo tvrda i masivna lubanja jednog od predaka današnjeg čovjeka, Homo erectusa, bila ključ opstanka upravo te grane hominida, a ne neke druge.
Proučavajući fosile u Kini, u regiji nazvanoj Brdo zmajevih kostiju, antropolog Russell Ciochon, sa Sveučilišta Iowe, zaključio je da su muški pripadnici vrste Homo erectus buzdovanima udarali jedni druge po glavama, najvjerojatnije u borbi za ženke. Oni s tvrđim glavama, koji su preživljavali tako krvavi ritual i domogli se ženki, svoje su tvrde glave prenosili potomcima. Znanstvenici tvrde da je to bio obrazac spolne selekcije.
Neobičan oblik glave Homo erectusa zbunjivao je znanstvenike više od stotinu godina. Jedini u nizu ljudskih predaka, on je imao glavu uveliko nalik biciklističkoj kacigi, gdje je lubanja očito bila dizajnirana da štiti mozak, oči i uši od udaraca. Takva je lubanja, u surovom svijetu u kojem je živio Homo erectus, definitivno bila prednost, koja se, kako tvrde znanstvenici, isplatila: upravo je on, - bez govora i tek sa slabašnim poznavanjem vatre i jednostavnim kamenim oruđem, preživio više od milijun i 500 tisuća godina.
Zašto onda moderni čovjek nije naslijedio tvrdu glavu svog pretka? Znanstvenici kažu da je, na koncu, evolucija ipak favorizirala laganiju lubanju, u koju se mogao smjestiti veći i teži mozak. Tanja je lubanja također pomagala hlađenju mozga.