Što bi Amerikanci trebali misliti o Ujedinjenim narodima? – naslov je panela koji je jučer održan u Institutu American Enteprise. Na njemu je dvoje istaknutih američkih diplomata, Jeane Kirkpatrick i Thomas Pickering, govorilo o odnosu Amerike prema svjetskoj organizaciji, u svjetlu iračke krize. Neka pitanja koja je ta kriza nametnula glase: Je li američki unilateralizam na svjetskoj sceni neizbježan? Koliko je dubok jaz između međunarodnog prava i vojne sile? Kako postupiti kada postoje razlike između američkih nacionalnih ciljeva i nacionalnih interesa drugih stalnih članica Vijeća sigurnosti?
Washington prošle godine nije uspio ishoditi odobrenje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda za vojnu intervenciju u Iraku, iako je režim Saddama Husseina prekršio više od deset rezolucija koje su zabranjivale posjedovanje i korištenje kemijskog i biološkog naoružanja. Blokada Vijeća sigurnosti mnoge nije iznenadila. Neke stalne članice Vijeća – vođene vlastitim nacionalnim interesima – godinama su blokirale međunarodnu akciju u Bosni i Hercegovini, kada su Sjedinjene Države tražile da se ukine embargo na isporuke oružja, te time pomogne okončanje genocida.
Jeane Kirkpatrick podsjetila je da je i intervencija NATO saveza protiv Jugoslavije, 1999. godine, izvedena bez odobrenja Vijeća sigurnosti."I tamo smo, zajedno sa saveznicima, reagirali kako bi se spriječila humanitarna katastrofa i genocid, baš poput onog u Bosni i Hercegovini. To smo učinili bez obzira na prosvjede i pokušaj blokade od strane Rusije i Kine - istih onih zemalja koje se i danas najviše trude da ometu koalicijsku intervenciju u Iraku kao i stabilizaciju tamošnjih prilika.
Jeane Kirkpatrick, bivša američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima, smatra da se odnosi između stalnih članica Vijeća sigurnosti trebaju sagledavati realistično. "Postojali su posebni odnosi između Francuske i Saddamovog Iraka i Rusije i Saddamovog Iraka. Odnosi su se temeljili na obostranoj materijalnoj koristi, svatko je bio toga svjestan. Zbog toga, Amerika ne smije dopustiti da njezino djelovanje ovisi o dobroj volji zemalja koje imaju takav ‘poseban odnos’ s diktatorom kao što je bio Saddam. Prirodno je da će se Pariz i Moskva protiviti akciji protiv Saddama. Međutim, nas to ne smije omesti u provođenju naših ciljeva, čije ispunjenje, po mom mišljenju, pridonosi i općem, svjetskom boljitku".
Jeane Kirkpatrick smatra da u međunarodnopravnom smislu legitimnost vojne intervencije ne leži isključivo u odobrenju Vijeća sigurnosti. Legitimnost se također temelji i u suverenom pravu demokratske države - zemlje koja poštuje međunarodno pravo - da se zaštiti od terorizma i oružja za masovno uništavanje. “To pravo da se pokrene jednostrana vojna intervencija ne odnosi se na sve države. Ono ne pripada diktaturama kao što su Libija, Sirija i Iran. Pravo na jednostranu intervenciju, po mom mišljenju, pripada jedino državama liberalne demokracije” – istakla je veleposlanica Kirkpatrick.
Veleposlanik Thomas Pickering, također bivši američki veleposlanik u Ujedinjenim narodima i Moskvi smatra da je Washington trebao osigurati širu međunarodnu podršku intervenciji u Iraku. On smatra da je Bijela kuća, s malo više umješnosti i strpljivosti, možda i mogla ishoditi podršku Vijeća sigurnosti. Iračka kriza imat će, kaže Thomas Pickering, dugoročne posljedice po odnose između Washingtona i svjetske organizacije."Moje bi načelo glasilo – način na koji odlazite u rat određuje modalitet prema kojem ćete iz tog rata i izaći. To se pogotovo odnosi na podršku saveznika i drugih članova Vijeća sigurnosti. Važno je učvrstiti kriterij ‘jasne i aktualne opasnosti’. Taj kriterij predstavlja temelj i opravdanje intervenciji. Mogućnost preventivnog djelovanja je dopuštena prema međunarodnom pravu. Međutim, kriteriji legitimnosti takve intervenciji su, posve opravdano, strogi i visoki – morate naime pokazati da opasnost zaista postoji".