Povijest demokratske stranke u Sjedinjenim Drzavama proteze se unatrag vise od dvije stotine godina, u vrijeme prvih americkih predsjednika. Kad ju je, potkraj 18. stoljeca, kao prvu americku politicku stranku, osnovao Thomas Jefferson, nosila je, zacudo, jedno drugo ime – republikanska stranka. Kasnije, postala je poznata kao demokratsko-republikanska, a tek kad je Andrew Jackson, 1828, postao 7. predsjednik Sjedinjenih Drzava, dobila je naziv – demokratska stranka.
Jackson, poznat i kao “covjek od naroda,” preuzevsi stranku od Jeffersona i njegovih elitnih kolega, dobro ju je zacinio populizmom i predao gradjanima Sjedinjenih Drzava. Stranka je svoju prvu konvenciju odrzala 1832, kad je ponovno nominirala Jacksona, koji je predsjednicki mandat i sluzio dva puta.
Tijekom 19. stoljeca, u Bijelu je kucu uslo jos pet demokratskih predsjednika – Martin van Buren, James Polk, Franklin Pierce, James Buchanan i Grover Cleveland, Cleveland dva puta, 1885. i 1893. Sto se stoljece vise primicalo kraju i americko se biracko tijelo sve brze mijenjalo. Demokratska je stranka prigrlila imigrante koji su hrlili u industrijska sredista Amerike i tako pomogla u stvaranju najsnaznije, u povijesti, privredne masinerije.
Na predsjednickim izborima 1912, Woodrow Wilson postaje prvi demokratski predsjednik 20. stoljeca. Biran dva puta, vodit ce zemlju kroz prvi svjetski rat, udariti temelje Upravi saveznih rezervi i boriti se za stvaranje Lige naroda.....Generaciju kasnije, na obecanju New Deala, zemlja je izabrala Franklina Roosevelta. On je Ameriku i izvukao iz teske gospodarske krize, uvjerio gradjane da im vlada moze aktivno pomoci kad im pomoc treba. Oslobodio Ameriku od straha. Vodio ju kroz dobar dio drugog svjetskog rata, ali i naredio internaciju svih Amerikanaca japanskog porijekla. Najkontroverzniji americki predsjednik modernog razdoblja, Roosevelt je, sve skupa, cetiri puta bio biran za predsjednika. Harry Truman, koji ga je nasljedio, zapoceo je borbu za rusenje rasnih i spolnih barijera, rasno integrirao americku vojsku, te nadgledao rekonstrukciju Evrope, provodjenjem Marshallova plana i osnivanjem Sjeveroatlantskog saveza.
Sezdesetih godina, Kennedy je, zemlji ispunjenoj optimizmom, otvorio nove granice, poslao prvog covjeka na Mjesec, Amerikancima rekao da ne pitaju sto zemlja moze uciniti za njih, nego sto oni za nju mogu, osnovao Mirovni korpus, te se, Sporazumom o zabrani nuklearnih pokusa, zalozio za novi pristup u odnosima sa Sovjetima. Po ubojstvu Kennedyja, Lyndon Johnson je nastavio rad na ukidanju segregacije u juznim drzavama i objavio rat siromastvu, provodjenjem niza programa.
Jimmy Carter bio je prvi demokratski predsjednik nakon Johnsona. Vratio zemlji vjeru u vladu nakon Watergate skandala. I bio kljucan za povijesnih mirovnih pregovora u Camp Davidu, izmedju Egipta i Izraela. Morat ce proci 12 republikanskih godina prije no sto ce, 1992, Amerika opet izbrati demokratskog predsjednika, Billa Clintona, prvog nakon Roosevelta koji ce biti biran dva puta. Od svojih korijena u agrarnim, individualistickim konceptima Thomasa Jeffersona, demokratska je stranka, tijekom dvjesto i nesto godina, evoluirala do progresivne stranke ekonomske pravde i drustvenih promjena. U medjuvremenu, medjutim, umalo je nestala, zbog stajalista po pitanju “nastrane institucije,” robovlasnistva. Naime, na konvenciji 1860, stajaliste stranke je bilo da svakoj drzavi treba ostaviti pravo da zabrani ili prizna robovlasnistvo. To je antirobovlasnicki raspolozene demokrate, medju njima i Lincolna, navelo da se povuku s konvencije, pridruze nekim drugima sa Sjevera i Lincolna nominiraju za svog predsjednickog kandidata. Demokrati Juga, pak, nominirali su svoga, ali Lincoln odnosi pobjedu na izborima.. Raskol u demokratskoj stranci doveo je, dakle, do radjanja nove, protivnicke republikanske stranke. I do gradjanskog rata. Razumljivo, demokratska stranka dugo NIJE bila privlacna americkim crncima. Njena ranija, pro-juznjacka stajalista, dugo medju njima nisu bila zaboravljena. No, New Deal, Franklina Roosevelta, iako ne potpuno slijep na boju koze, dijelio je, ipak, vladinu pomoc i crncima i Roosevelt je, tijekom 30-ih godina, u crnackim zajednicama uzivao divljenje koje se moglo mjeriti samo s onim do tada rezerviranim za Lincolna. Sljedbenici Roosevelta, iako neodlucno u pocetku, sve ce vise podrzavati borbu za gradjanska prava, a ona ce dovesti i do potpune transformacije stranke demokrata. Kad je, 60-ih godina, poceo rasti broj crnackih biraca, a njihove vodje pocele zauzimati mocna politicka mjesta, Kennedy i Johnson su, putem saveznih programa, poceli izlaziti u susret potrebama americkih crnaca.
Nakon prvog svjetskog rata, i Woodrowa Wilsona, Amerika ce izroniti kao nevoljki medjunarodni igrac. Nakon drugog svjetskog rata, i Franklina Roosevelta, kao liberalni bastion i globalna supersila. Tijekom borbe za gradjanska prava, demokratska ce stranka sa sebe zbaciti dobar dio stare, rasisticke proslosti. Podijeljenost oko Vijetnama, u stranci ce otvoriti vrata konzervativcima. Za Billa Clintona, stranka trazi sigurnije temelje u politici centra i gotovo je na rubu pronalazenja “treceg nacina” kad, 2000-a, odluka izbornog kolegija i poraz Ala Gorea demokrate ostavlja rascjepkanima. Na pocetku novog stoljeca, stranka raspravlja treba li se vratiti svojim liberalnim korijenima, potpuno i jasno sebe odvojiti od republikanaca, ili nastaviti s politikom centra jednog sireg, ali manje liberalnog birackog tijela.
Od Jacksona, sedmog predsjednika, do Clintona, cetrdeset i drugog, demokrati su na izborima dobijali 18 puta, a Sjedinjene Drzave imale 14 demokratskih predsjednika. Samo se Grovera Clevelanda racuna dva puta, jer je zemlja, izmedju njegova dva mandata, imala republikanskog predsjednika, Benjamina Harrisona. Od Lincolna do Busha, republikanci su pobjedjivali 22 puta i imali 17 muskaraca na celu Sjedinjenih Drzava. O njima vise iduci puta....
Kako su demokrati, za svoju maskotu, dobili magarca? Kad se Jackson, 1828, kandidirao za predsjednika, protivnici su ga, zbog njegovih populistickih nazora i onog slogana “Neka narod vlada,” prozvali “jackass,” sto u kolokvijalnom engleskom znaci “glupan,” inace, bas kao i rijec “donkey” – magarac.
Iako se Jackson, magarcem, kao maskotom, posluzio na svojim predizbornim posterima, tek ce ga politicki karikaturist Thomas Nast popularizirati kao simbol demokrata. Ni ne znajuci za njegovo ranije postojanje, jer u Ameriku je, sa roditeljima, kao sestogodisnjak, dosao 1840. godine, Nast je magarca odabrao, za jednu karikaturu u casopisu Harper’s Weekly, 1870, da predstavlja antiratnu frakciju u Lincolnovoj administraciji, frakciju s kojom se on nije slagao. Magarac se javnosti dopao, Nast ga je nastavio koristiti za neke demokratske listove i urednike i – magarac je, kao maskota demokratske stranke, ostao