John Adams, jedan od autora americke Deklaracije o nezavisnosti od Velike Britanije, kasnije – i drugi predsjednik Sjedinjenih Americkih Drzava, jednom ranije, izjavio je: ”Nicega se ne bojim vise od podjele Republike na dvije velike stranke.”
Sjedinjene Drzave, kao svaka druga zemlja nastala iz revolucije, kao jednostranacki politicki sistem su i pocele. George Washington, s njim i mnogi drugi, zelio je da tako i ostane. Jedna od osobitih karakteristika americkog Ustava je ta da u njemu nema ni spomena politickih stranaka. Nije ih niti bilo, organiziranih na moderan nacin, prije rata za nezavisnost protiv britanske krune. Bilo je onih na strani kralja, zvali su ih torijevcima; a one naklonjene nezavisnosti kolonija i njihovim vlastitim zakonodavnim tijelima – vigovcima. No, rat je rijesio sukob medju njima; vigovci su ne samo pobijedili vec i svoje protivnike, torijevce, eliminirali, protjerali, neki su u Kanadi, a neki na Bahamima zavrsili.
No, Amerikanci su, ocito, oduvijek zeljeli dvostranacki sustav, pise David Cushman Coyle u knjizi “Politicki sistem Sjedinjenih Drzava i kako on funkcionira.” Jer, od samog pocetka, “kadgod bi se nasli sa samo jednom strankom, u dvije bi je rascijepili ili, pak, novu osnovali. Kadgod bi se sa tri nasli, jednu bi na biralistima dotukli.”
Prvi predsjednik Sjedinjenih Drzava – George Washington – tek sto je bio izabran, 1789, a dvostranacki sustav vec je bio formiran. Federalisti, Alexandera Hamiltona i maloprije spomenutog Johna Adamsa, kao protivnicka stranka Jeffersonovim antifederalistima, odnosno Jeffersonovim republikancima ili kako su sebe tada jos zvali – demokratskim republikancima. Federalisti su bili predstavnici krupnijih imovinskih interesa; antifederalisti - sirih demokratskih slojeva.
Federalisti - simpatizeri francuskog kralja i aristokracije, duboko ogorceni, naravno, zbog giljotine; antifederalisti ili Jeffersonijanci - simpatizeri francuske revolucije. Upravo zbog toga, federalisti su ih, pogrdno, i zvali “demokratima,” jer rijec “demokracija” u to je vrijeme znacila “vladavina rulje” i bila koristena otprilike na isti nacin kao sto danas koristimo izraz “radikalizam.” Kasnije, nakon sto je Napoleon dosao i otisao, rijec “demokrat” izgubila je na svom “radikalnom” znacenju. Ali, kad je Jefferson predsjednik bio, on sebe “demokratom” nije smatrao nista vise nego sto bi Franklin Roosevelt sebe - “radikalom.”
Jeffersonova stranka demokratskih republikanaca, osnovana 1793, unatoc svom prvotnom, pomalo zbunjujucem imenu, uglavnom se smatra prethodnicom danasnje demokratske stranke.
G. 1816, sesnaest godina po izboru Jeffersona za treceg predsjednika Sjedinjenih Drzava, protivnicka je stranka federalista nestala. Federalisti se jednostavno nisu mogli natjecati s Jeffersonom koji je kupnjom “teritorija Louisiana” otpoceo ekspanziju zemlje na Zapad. To razdoblje jedne stranke zvalo se “razdoblje dobrog raspolozenja,” razumljivo, jer nije bilo protivnika. Kad je, 1828. godine, zemlja dobila svog 7. predsjednika, Andrewa Jacksona, doslo je do ozivljavanja dvostranackog sustava. Taj puta izmedju demokrata i vigovaca, ni u kakvom ideoloskom srodstvu s vigovcima iz vremena prije rata za nezavisnost od britanske krune. Bili su to konzervativci kojima je trebalo ime da bi privukli glasove.
Osobitosti americkih politickih stranaka rezultat su povijesnih okolnosti i prilika, a ne nekih ordredjenih planova politickih celnika. Zadnji “shake-up,” zadnje “prodrmavanje” dvostranackog sustava – demokrata i vigovaca, izazvano je bilo raskolom u demokratskoj stranci, 1854. Antirobovlasnicki demokrati pridruzili su se antirobovlasnickim vigovcima i stranci Free-Soilers te pod imenom “Republicans,” bas zbog toga sto je aludiralo na jednakost i podsjecalo na Jeffersonovu demokratsko-republikansku stranku, sest godina kasnije, nominirali Abrahama Lincolna za svog predsjednika. Ostatak prorobovlasnickih demokrata postao je stranka Juga.
Nakon gradjanskog rata, zahvaljujuci karikaturistu Thomasu Nastu, dvije glavne stranke dobile su svoje simbole, opceprihvacene maskote – magarca i slona. Republikanska stranka - GOP, kratica za Grand Old Party, osnovana, dakle, 1854, slavi ove godine 150 godina postojanja. Stranka Lincolna, Teddyja Roosevelta, Eisenhowera i Reagana, cetvorice najutjecajnijih republikanskih predsjednika. Od dviju glavnih, ona je konzervativnija. No, liberalnija, demokratska stranka, Party of the People, Stranka naroda, stranka Jeffersona, Franklina Roosevelta, Kennedyja i Clintona, starija je, postoji vise od 200 godina. Uz britanske torijevce, ona je, kazu, i najstarija politicka stranka svijeta. O te dvije glavne – demokratskoj i republikanskoj, vise u prilogu iduceg tjedna.
Sada, samo nekoliko rijeci o onim sporednim, “trecim,” strankama. Iako uglavnom u sjeni dviju glavnih stranaka, one su oduvijek dio americkog politickog krajobraza, najraznolikijih su profila bas kao sto je i sama zemlja, od populista i Bull Moose stranke, Theodorea Roosevelta, i Dixiecrata, Stroma Thurmonda, preko cijelog spektra drugih, do stranke zelenih i libertarijanaca, danas najvece i najuspjesnije trece stranke Sjedinjenih Drzava. Tijekom cijele americke dvostranacke povijesti, mnoge “trece” stranke postigle su zamjetljivog regionalnog uspjeha, dok su veliki dijelovi platformi nekih drugih bili inkorporirani u platforme glavnih stranaka. Premda su sanse za njihove predsjednicke kandidate vrlo slabe, te trece stranke na izborima mogu odigrati vazne uloge, mogu utjecati na njihove rezultate.
Ono najvaznije, one djeluju cesto kao “watchdogs,” nadzorne organizacije koje u javnosti povecavaju svijest o nekim vaznim pitanjima kao sto su, u proslosti, primjerice, bila prava zena da glasuju ili smanjenje radnog tjedna na 40 sati; zagovaraju ideje koje ce kasnije biti prihvacene od cijele zemlje... od emancipacije do vladine novcane pomoci za farmere. Povijesno, dakle, trece stranke promicu politiku i koncepte koji bivaju inkorporirani kao vazni dijelovi americkog drustvenog i politickog zivota.
Interne stranacke razmirice i borbe? I one su oduvijek dio americke politicke scene, postoje otkako i stranke. Pocetkom 20. stoljeca, primjerice, demokratska je stranka bila njima toliko razdirana, da je “kaubojski filozof” Will Rogers, o kojemu je vec bilo rijeci u ovoj seriji, izjavio:”Ja ne pripadam niti jednoj organiziranoj stranci. Ja sam – demokrat!”