2003. je bila vrlo burna godina u trans-atlantskim odnosima. Rat u Iraku izazvao je velike ulične prosvjede u mnogim europskim zemljama. Na diplomatskoj razini vodile su se žestoke debate, dok su Francuska i Njemačka predvodile otpor američkom napadu na režim Saddama Husseina.
Rat u Iraku definirao je američko-europske odnose u protekloj godini. Europski diplomati kažu da je američko inzistiranje da su drugi "ili s nama ili protiv nas" izložilo druge zemlje velikom pritisku. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld čak je u jednom trenutku nazvao Francusku i Njemačku "starom Europom", da bi istaknuo razilaženja između Pariza i Berlina, te istočnoeuropskih prijestolnica, koje su podržavale rat protiv Iraka. Predsjednik Bush proglasio je 1. svibnja kraj glavnih borbenih operacija u Iraku, no bombaški napadi, zasjede i raketiranje i dalje odnose živote civila, američkih vojnika i pripadnika međunarodnih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi.
Daniel Gros, direktor Centra za europske studije u Bruxellesu, kaže da su na obje strane Atlantika počinjene pogreške."Svaka je strana drugoj poručivala: "Rekli smo vam da će biti tako". Amerikanci su Europljanima dokazivali da je Saddam predstavljao vojnu prijetnju i da su Iračani prihvatili koaliciju kao oslobodilačku silu. A nekoliko mjeseci kasnije, Europljani su Amerikancima počeli govoriti: 'Vidite. Govorili smo vam. Više vas ne doživljavaju kao osloboditelje. Kako ćete sada pobijediti u miru?' Takvo 'natezanje' moglo bi trajati još dugo".
Politički analitičari uspoređuju proteklu godinu s političkim pretis-loncem. Europljani su Amerikancima zamjerali – kako su to doživljavali – političku aroganciju, njenu premoćnu ekonomsku i vojnu silu i unilateralizam. Nizozemski ministar vanjskih poslova Rudolf Bot, ovako je rezimirao trans-atlantske odnose."Mogli su biti i bolji, ali nisu bili tako loši kao što to javnost misli. Mislim da su Sjedinjene Države shvatile da se ne mogu ponašati kao svjetski super policajac, koga će druge zemlje manje-više prihvaćati. Mislim da je Washington spoznao da se globalni problemi rješavati samo suradnjom između glavnih sila".
Diplomatski jaz donekle je sužen krajem godine, kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, uz podršku europskih protivnika rata, usvojilo rezoluciju kojom je odobreno razmještanje međunarodnih snaga pod američkim zapovjedništvom u Iraku, te kojom je postavljen rok u kojem Iračko upravno vijeće treba razraditi vremenske okvire za održavanje izbora. No, unatoč diplomatskim razmiricama, analitičari kažu da Europu i Ameriku još uvijek ujedinjuju zajedničke demokratske vrijednosti i kultura.
Richard Pells je profesor povijesti sa Sveučilišta Texasa. "U slučaju Sjedinjenih Država i Europe, radi se o razmiricama "u krugu obitelji". Mislim da obje strane misle da ih je ona druga razočarala i iznevjerila. Međusobno se optužuju za nezahvalnost, odnosno, za nametanje svoje volje".
No, obje strane, kako se čini, ipak rade obje strane na rješavanju tih razmirica. U prilog tome ide i činjenica da su Francuska i Njemačka početkom prosinca pristale podržati američka nastojanja da se otpiše barem dio iračkih dugovanja inozemstvu.