Mele Kalikimaka, havajske su rijeci cestitanja Bozica. Blagdan se na otocima slavi manje-vise isto kao i u kontinentalnim drzavama, jedino sto Djed Mraz ovdje stize u domorodackom kanuu i cesto bosih nogu; bozicne pjesme prate tradicionalna havajska glazbala, ukulele ili havajska gitara, umjesto bora bit ce, puno vjerojatnije, okicena palma, a na jelovniku vrlo cesto sushi umjesto pecenog purana. U svemu drugome, Havaji slave kao i ostatak Sjedinjenih Drzava; stare, viktorijanske tradicije mijesale su se, tijekom vremena, s novima, kako su ljudi dolazili, u potrazi za boljim zivotom, iz drugih, dalekih krajeva svijeta.
Prva bozicna slavlja odrzana su na Havajima, tocnije na otoku Kauai, 1786. godine, kad je skupina britanskih istrazivaca pristala uz obalu otoka i blagdansko veselje podijelila s domorocima. No, Bozic se na Havajima nece slaviti sve do sredine 19. stoljeca, zahvaljujuci misionarima, muskarcima i zenama cvrstog i nepopustljivog puritanskog kova, koji su, u medjuvremenu, stizali iz Nove Engleske, a dva stoljeca ranije u Ameriku iz Engleske upravo sa ciljem da svoju vjeru “ociste” od obreda i slavlja o kojima u Bibliji nije bilo narocitog spomena.
Oni Bozic nisu slavili, smatrali su ga paganskim ritualom koji treba izbjegavati. Tek kad su katolici s Azora, iz Portugala, sa Filipina, poceli u vecem broju pristizati na havajska polja secerne trske, vratila su se na otoke i bozicna slavlja. Bozic je sluzbenim blagdanom na Havajima proglasio kralj Kamehameha IV, tek 60-ih godina 19. stoljeca.
Bozicna i novogodisnja slavlja na Havajima, dio su, zapravo, jedne puno duze tradicije svecanosti i veselja koja pocinju jos krajem listopada i traju tri do cetiri mjeseca. Dani tada postaju kraci, jutra svjezija, kit-grbavac opet biva uobicajena pojava u havajskim vodama, u koje iz Aljaske migrira, a valovi, visoki i teski, san su snova za svakog surfera. Sredina listopada znaci i dolazak kisnog razdoblja, za ratarski narod najveci dar koji mu moze dati priroda, dar od kojega i zivi zemlja.
Makahiki, u znacenju “godina,” ili “nova godina,” jer u drevnoj havajskoj kulturi s dolaskom kisnog razdoblja i pocinjala je kalendarska godina, havajski je naziv sada za sva ta tri-cetiri zimska mjeseca prepuna svakojakih festivala. U ono vrijeme prije kontakata s vanjskim svijetom, tijekom tog bi razdoblja svi ratovi i bitke morali prestajati, plodovi zemlje prikupljali bi se kao “makana,” kao darovi vladaru ili poglavici, odrzavala bi se sportska natjecanja i razne vjerske svecanosti. Mnogi od rituala Makahikija u medjuvremenu su nestali, ali danasnji, etnicki raznoliki havajski narod nastavlja pocetak blagdanske sezone u listopadu obiljezavati.
Jedan stari ritual ipak ponovno ozivljava, zahvaljujuci potomcima prvih, polinezanskih zitelja Havaja koji svoje stare kulturne tradicije i obicaje zele odrzati i sacuvati, postivanjem jednog svetog, drevnog obreda. Krajem listopada, skupina Mauna Kanaka Maoli, skupina domorodackih Havajaca, okuplja se blizu ruba vulkana Haleakala, ociju uprtih u vecernje nebo, bas kao sto su njihovi preci, u davna vremena. O polozaju zvijezda sve je nekada i ovisilo u zivotu Havajca, kad Pacifikom ploviti, kad saditi, a kad plodove ubirati, kad se zeniti, kad slaviti.
Zvijezdje zvano Plejade ili Sedam sestara, na havajskom jeziku – Na Huihui o Makali’i, zvijezdje je koje je, za stare Havajce, imalo najvise znacenja, jer prema havajskoj legendi, havajski je narod i potekao s njega. Sa svetih obronaka Haleakale promatra se istocno nebo i zeljno ocekuje pojava zvjezdane konstelacije Makali’i. Prema havajskom kalendaru, koji se zasniva na zvijezdama, tada sluzbeno i pocinje zima, odnosno Nova godina. Tada sluzbeno pocinje i Makahiki, najvaznije svetkovine u godini, tradicionalno havajsko zetveno slavlje i razdoblje odmora, razdoblje duhovnog i kulturnog obnavljanja. Slavljima u sijecnju i veljaci zavrsava Makahiki razdoblje. Tradicionalna Makahiki cestitka glasi: Kao sto je uvijek bilo, neka vam Makahiki sezona bude opet vrijeme novoga rasta i pomladjivanja, fizickog, emocionalnog, intelektualnog i duhovnog.
Kad su na Havaje, na njihove plantaze secerne trske, pocele pristizati tisuce radnika iz Japana i Kine, s njima su na otoke uvedene i nove tradicije, njihove vjere i nacini novogodisnjih slavlja kao najznacajnijih kulturnih svecanosti godine. U azijskim zajednicama Havaja, Nova godina znaci vrijeme obiteljskih okupljanja, privodjenja kraju poslovnih transakcija, kraj bilo kakvim razmiricama i zavadama, odavanja pocasti precima i obrednog “ciscenja.”
Za japansku zajednicu, Nova godina – Shogatsu – vrijeme je kad se sve aktivnosti Stare privode kraju i svjeze, nove otpocinju. U ponoc ili prvoga sijecnja, rano u zoru, prakticira se hatsu mode, prvi odlazak u budisticki ili shinto hram, na molitvu. Tradicionalno se jedu mochi kolacici, napravljeni od rize, jer simboliziraju dug zivot i blagostanje. Kineska zajednica Havaja svoju Novu godinu slavi prema lunarnom kalendaru, na jedan od datuma koji pada izmedju 19. sijecnja i 20. veljace.
Kineska Nova godina, godina majmuna, godina 4702, pocinje 22. sijecnja 2004. Svecanosti, slavlja i parade pred pocetak kineske Nove godine danima se vec takodjer odrzavaju na Havajima, posebice u Chinatownu Honolulua.
Uz brojne novogodisnje tradicije etnicki sarolike i bogate havajske zajednice, tu su jos i one svima nama drugima poznate kojima slavimo ispracaj Stare i docek Nove – vatrometi, praskavice i ona pjesma – Auld Lang Syne, potekla iz Skotske. Uz nju, na Havajima kazu - Hau’oli Makahiki Hou, sretna vam Nova godina svima!