Mohamed ElBaradei, direktor Agencije Ujedinjenih naroda za atomsku energiju, u nedavno objavljenom novinskom članku postavlja pitanje – je li svijet osudjen da živi sa stalnom prijetnjom nuklearnog holokausta, misleći pritome, na zemlje poput Sjeverne Koreje i Irana. No, on je također izrazio zabrinutost i zbog nekih novijih američkih poteza. Nekoliko analtičara raspravilo je za Glas Amerike američku ulogu u neširenju nuklearnog oružja.
Direktor CIA-e, George Tenet, kaže da se u svijetu primjećuje povećana želja za posjedovanjem atomske bombe te da “domino teorija” u 21. stoljeću može imati nuklearni karakter! No, takva želja možda postoji i u Sjedinjenim Državama. I pored toga što posjeduje jedan od najvećih nuklearnih arsenala na svijetu, Bushova administracija počela je s istraživanjima o novoj, manjoj, vrsti nuklearnog oružja kako bi se mogli suprostaviti - kako se ističe u Washingtonu – novim opasnostima.
U članku objavljenom u Washington Postu, američki ministar energetike Spencer Abraham, opisao je izazove koje predstavljaju zemlje-otpadnice od medjunarodne zajednice ili teroristi koji posjeduju oružje za masovno uništavanje:” Od sada će se prijetnje vjerojatno razvijati brže i nepredviljivije. Takva situacija zahtijeva obnovu naših kapaciteta kako bi se moglo odgovoriti na nove izazove!”
Drugim riječima, Sjedinjenim Državama je možda potrebno novo nuklearno oružje... Postavlja se i pitanje – je li svijet ušao u novu utrku u nuklearnom naoružanju? Najnoviji razvoj dogadjaja nameće zaključak da se to upravo dogadja. Vlada Sjeverne Koreje tvrdi da posjeduje nuklearno oružje, a Iran je odlučan uspostaviti vlastiti nuklearni program. Čak i zemlje koje su američki prijatelji, kao što je recimo Brazil, tvrde da i one trebaju imati nuklearno oružje radi samoobrane.
Zbog ovakve situacije pojedini analitičari gotovo s nostalgijom gledaju na razdoblje hladnoga rata kada su postojale samo dvije nuklearne supersile, koje su u praksi odvraćale jedna od drugu od korištenja takvog oružja. Leonard Spector je zamjenik direktora Centra za neproliferaciju u Washingtonu: "Zemlje koje sada nabavljaju nuklearno oružje su neprijateljske zemlje i ta činjenica transformira proliferaciju od diplomatskog i globalnog sigurnosnog pitanja u izravno pitanje američke nacionalne sigurnosti.”
U potrazi za novim načinima zaustavljanja širenja nuklearnog oružja, Bushova administracija je započela preventivni rat protiv Iraka te je organizirala pretrage sjevernokorejskih brodova za koje se sumnja da prevoze raketne projektile ili oružje za masovno uništavanje. Kod kuće, američka vlada planira renovirati nuklearni arsenal obnovom proizvodnje plutonijske jezgre za nuklearno oružje. Uspješno je skraćeno i pripremno vrijeme za nuklearna testiranja te je dobijeno kongresno odobrenje za project izrade manjeg nuklearnog oružja koje će biti sposobno uništiti biološko, kemijsko i nuklearno oružje smješteno u podzemnim bunkerima.
Neki analitičari smatraju da ovako jake mjere, osobito kada su u pitanju američki planovi za proizvodnju manjih atomskih bombi, mogu izazvati uzvratnu reakciju. Umjesto da se time svijet učini sigurnijim, to može izazvati novu nuklearnu utrku. Daryl Kimball, izvršni direktor Udruge za kontrolu oružja, kaže: "Riječ je o najdestruktivnijem oružju na svijetu. Zato i jest toliko važno da ne predjemo crtu koja bi mogla nagnati i ostale zemlje da razviju slično oružje i tako povećaju opasnosti od budućih ratova. Moramo biti svjesni da će akcije koje poduzmemo u slijedećih nekoliko godina imati posljedice koje će trajati desetljećima."
Kritičari smatraju da bi robusnija nuklearna politika Bushove administracije mogla dovesti do podrivanja Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, na kojem se temelje napori za zaustavljanje širenja oružja za masovno uništenje. Taj je sporazum utemeljen na obećanjima nuklearnih zemalja da će postupno eliminirati svoje arsenale, ukoliko I ostale države učine isto. Zemlje koje nemaju nuklearno oružje takodjer imaju dobrobit od miroljubivog korištenja nuklearne energije, kao što su elektrane ili nuklearna medicina.
Sidney Drell, znanstvenik na Institutu Hoover i bivši član vladinog savjetodavnog Odbora za nuklearnu energiju, kaže: "U ovom trenutku Sjedinjene Države govore o potrebi razvoja nove generacije nuklearnog oružja koji se zovu robusni nuklearni penetratori zemlje. Sjedinjene Države, koje su najmoćnija zemlja na svijetu i s najjačim konvencionalnim oružjem i snagama – osjećaju potrebu za razvojem novog nuklearnog oružja i vjerojatnim njihovim testiranjem, - kako ta činjenica zvuči manjim i slabijim državama kojima se govori da njima nuklearno oružje nije potrebno?”
U svoju obranu, Bushova administracija ističe da su istraživanja manjih nuklearnih oružja potrebna kako bi se Sjedinjene Države zaštitile. Pentagon procjenjuje da više od 70 zemalja ima podzemna postrojenja, a za većinu njih se sumnja da se u njima nalaze oružja ili zapovjedni centri. Američka adminstracija također upozorava da se radi samo o istraživanju, a ne izgradnji novog nuklearnog oružja te da nema planova o kršenju deset godina starog moratorija o nuklearnom testiranju.
S druge strane, neki analitičari podržavaju američku “tvrđu” politiku kojom se diplomaciji pruža dodatna snaga “mišića” - uz objašnjenje da je rat u Iraku započet kako bi se provele rezolucije Ujedinjenih naroda. Politika pretraživanja sjevernokorejskih brodova je znak podrške nastojanjima pet zemalja da uvjere Sjevernu Koreju da odustane od svog nuklearnog programa. Što se Irana tiče, ti analitičari ističu da Sjedinjene Države jednostavno podržavaju Medjunarodnu agenciju za atomsku energiju koja nastoji dobiti veći pristup iranskim nuklearnim postrojenjima. Leonard Spector kaže da Sporazum o neširenju nuklearnog oružja nije bio striktno provodjen u protekla tri desetljeća.
No, čak i pristaše tvrdje politike koju Bushova administracija provodi prema pojedinim zemljama glede njihovih nuklearnih programa, postavljaju pitanje je li potrebna modernizacija nuklearnog arsenala. Henry Sokolski je direktor Centra za političku edukaciju o noproliferaciji:
"Sjedinjene su Države sposobne neku zemlju vojno nokautirati i bez uporabe nuklearnog oružja. Mislim da je ideja da moramo znatno poboljšati naš nuklearni arsenal s ciljem zastrašivanja drugih, u suprotnosti sa mudrom i promišljenom zamisli da mi moramo djelovati prije zemalja koje koje imaju takvo oružje. Ovime ne želim reći da se mi trebamo osloboditi nuklearnog oružja, nego mislim da se, iz sigurnosnih razloga, trebamo manje pouzdati u takvo oružje."
Ovaj stručnjak s Insituta Hoover smatra da je najbolji način da se zaustave programi prije nego započne proizvodnja spornog oružja, davanje podrške medjunarodnim sporazumima kao što je onaj o neširenju nuklearnog oružja te jačanje medjunarodne organizacije poput UN-ove agencije za atomsku energiju i to s dodatnim promatračkim odgovornostima te s više financijskih sredstava.
Analitičari se slažu da je debata o aktivnijoj američkoj ulozi u zaustavljanju širenja oružja za masovno uništavanje tek na početku. Hoće li Sjedinjene Države predvoditi ostale vlastitim primjerom, surađujući s drugim zemljama te pridržavajući se aktualnih sporazuma ili će forsirati jednostrane planove kako bi se razvilo novo nuklearno oružje? Analitičari ne znaju odgovor na ovo pitanje, ali znaju da Washington neće dugo moći činiti i jedno i drugo.