U proteklih deset godina otkako je osnovan, haaški Tribunal za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije pretvorio se u sud sa svim sudskim funkcijama. Pred njim se do sada našao 91 osumnjičeni ratni zločinac, od čega ih je 38 već suđeno. Kao i mnogi nacionalni sudovi, i haaški Tribunal sudi sve većem broju optuženika koji priznaju svoju krivicu.
Darko Mrđa nedavno se ponovno pojavio pred haaškim Tribunalom – ovoga puta uredan, u odijelu i s naočalama. Njegov izgled znatno se promijenio od njegovog prethodnog pojavljivanja, kada je ovaj bosanski Srbin, inače bivši policajac, izjavio da se ne osjeća krivim za masakr više od 200 ratnih zarobljenika iz 1992. Između dva pojavljivanja pred sudom promijenio se i njegov stav prema krivici.
Samo nekoliko dana prije početka suđenja, Darko Mrđa priznao je krivicu za ubojstvo i nehumana djela, za koja ga tereti optužnica. Za sud, to je bilo dvanaesto priznanje krivice u dosadašnjim slučajevima. Tužitelji pozdravljaju ovaj trend. Odvjetnica Judith Armatta, koja radi za Koaliciju za međunarodnu pravdu, smatra ga izuzetno značajnim."
"S pravne točke gledišta, priznanje krivice vrlo je korisno. Kao prvo, omogućuje sudu da uštedi mnogo novaca i vremena. Nadalje, ako optuženici pristanu svjedočiti protiv drugih koji su s njima optuženi, tužitelju posao postaje lakši, jer dobivaju važnog svjedoka. Od toga nema ništa bolje."
Slučaj Blagojević drugi je slučaj Tribunala vezan uz genocid u Srebrenici. Dvojica bivših zapovjednika vojske bosanskih Srba osuđena su za masovno ubojstvo tisuća Bošnjaka u zaštićenoj srebreničkoj enklavi 1995. Od četiri optuženika, dvojica su na početku suđenja priznala krivicu i pristala svjedočiti protiv svojih bivših kolega. U svojim svjedočenjima, Momir Nikolić i Dragan Obrenović postali su prvi časnici vojske bosanskih Srba koji su priznali da su masovna pogubljenja u Srebrenici bila planirana.
Kako je rekao Emir Suljagić, novinar koji je radio kao prevoditelj u Srebrenici, njihova svjedočenja znače da nitko više neće moći reći da masakra u Srebrenici nije bilo. Zamjenik glavne tužiteljice Tribunala Graham Blewitt ističe da je dobivanje priznanja krivice dio njihove strategije. Prema njegovim riječima, uštede na vremenu koje se ostvaruju pomoću takvih priznanja olakšat će Tribunalu da dovrši svoj rad u roku od pet godina, kako je planirano. Gospodin Blewitt također dodaje da priznanja krivice i izrazi grižnje savjesti koji ih obično prate pomažu žrtvama da zacijele svoje rane i olakšavaju pomirenje.
"Ukoliko važni akteri, koji su odgovorni za teške zločine, počnu priznavati krivicu, to može samo pomoći ljudima u regiji, gdje mnogi još ne žele priznati istinu. Priznanja nam također omogućuju da prikupimo važne dokaze o onima koji su se nalazili na višim položajima u zapovjednom lancu."
Suradnja s tužiteljima važan je faktor u izricanju kazne. Priznavanje krivnje, kažu upućeni, moglo bi se pretvoriti u masovnu pojavu, pogotovo kada oni koji su bili na nižim položajima vide da njihovi pretpostavljeni priznaju krivnju, kao što se dogodilo u slučaju bivše predjsednice bosanskih Srba Biljane Plavšić. Ona je prošle godine postala prva politička čelnica koja je preuzela odgovornost za počinjene zločine.
"U to doba, uvjerila sam samu sebe da sve što radimo, radimo u ime opstanka i samooobrane. Naše čelništvo, čiji sam član bila, predvodilo je kampanju u kojoj su stradali mnogi nedužni ljudi. Samoobrana i opstanak ne mogu poslužiti kao opravdanje za ono što smo učinili."
Tužitelji kažu da je genocid teško dokazati. Priznavši krivicu, Biljana Plavšić je, kako ističu, priznala sve elemente genocida – od otvaranja zarobljeničkih logora na sjeverozapadu Bosne do sustavnog silovanja žena u Foči. Ipak, takva priznanja nisu radikalno izmijenila stav mnogih bosanskih Srba. No, jedna od preživjelih žrtava kaže da priznanja ipak predstavljaju dobar početak. U samom den Haagu, u međuvremenu, priznanja se već bilježe kao povijesne činjenice.