Bigfoot više nije misteriozno, dlakavo, ogromno biće koje se, prema predanjima, krije u šumama Sjeverne Amerike. To je danas - prosječni Amerikanac! Statistike su nas već uvjerile da postajemo viši, a, nažalost, i deblji, ali sada saznajemo da nam i stopala isto tako rastu, i to - brzo. Prosječna noga je postala jedan broj veća u samo 16 godina.
Jedna je studija 1987. godine ustanovila da samo 11 posto američkih žena nosi cipele broj 39 ili veće. Danas, taj broj cipele nosi njih - 37 posto! Najprodavanije muške cipele te 1987. godine bile su broj 39 i pol; danas trgovine cipela najveće zalihe rade u broju 41.
Lyle Haskell, ortoped iz Austina, u Teksasu, kaže da asfalt, beton i drveni podovi urbanih okoliša, u kojima većina Amerikanaca živi i radi, izravnavaju svod stopala i tako ga produžuju. Debljina, - problem sve većeg broja Amerikanaca -, stopalo proširuje: "Vidim da djeca koja dolaze u moju ordinaciju, - a njih je u području gdje radim zaista mnogo -, ne samo da imaju veća stopala, nego su i općenito znatno veće građe nego što su bila u vrijeme kada sam ja išao u školu. Sva su djeca veća. Ne znam ima li to ikakve veze s hranom za dojenčad, ili s aditivima koji se nalaze u našoj hrani. Stvarno ne znam odakle ta veličina."
Dr. Haskell kaže da vidi velik broj pacijenata, ponajviše žena, čija stopala postaju sve veća, uporno odbija nositi cipele odgovarajućeg broja, vjerujući da 'velika noga' znači 'ružna noga'. Nošenje premalih cipela, pak, plaća se teškom cijenom u bolovima, oštećenju živaca, izobličenju i eventualnom invaliditetu zglobova stopala i prstiju.
S druge strane, niti trgovine nisu od velike pomoći. Za razliku od odjevne industrije koja vrlo brzo reagira na zahtjeve tržišta, i proizvođači i trgovci cipelama tromi su u mijenjanju navika. Za proizvođače to znači mijenjanje kalupa, najskupljeg pojedinačnog elementa u proizvodnji cipela; za prodavače, pak, to je problem skladištenja koji su uvijek rješavali držanjem relativno malog broja posve malih ili jako velikih brojeva.
Jedna se žena odlučila na otvaranje vlastite trgovine cipelama zbog problema s kupovanjem cipela svojeg broja: Barbara Thornton nije debela, a niti posebno visoka, ali svejedno ima nogu broj 41. Ona ima i vlastitu teoriju zašto Amerikanke imaju velika stopala: "Mislim da se radi o Članku Devet. To je zakon, usvojen početkom sedamdesetih, po kojemu se financiranje sportskih aktivnosti moralo podjednako trošiti na ženske koliko i na muške sportove u svim školskim ustanovama. Tako ste odjednom imali na svim školskim sportskim terenima djevojčice jednako kao i dječake, trčeći po čitav dan. A te sportske aktivnosti definitivno povećavaju stopala. Ranije su žene morale izgledati nježno i krhko, s malim stopalima. Sada imate žene koje su čitav život provele u tenisicama i drugoj sportskoj obući."
Muškarcima se, zahvaljujući ogromnoj popularnosti sportaša, nudi ogroman izbor i sportske i druge ležernije obuće, čak i u gargantuanskim brojevima. Ali, maloprodaju je vrlo teško uvjeriti da treba povećati zalihe otmjenijih cipela u velikim brojevima, bez obzira radi li se o muškim ili ženskim cipelama. Male, privatne trgovine, koje bi, nekad davno, posebno naručivale cipele po želji kupaca, uglavnom su nestale pod pritiskom velikih maloprodajnih lanaca. A ti, pak, nisu previše brzi u prepoznavanju promjena na tržištu, a napose ne u brizi za pojedinačne mušterije.