Elegantni hotel Carey Moon Lake House, u mjestu Saratoga Springs, na sjeveru drzave New York, bio je, sredinom 19. stoljeca, popularno ljetovaliste njujorskih bogatasa. U ljeto 1853, medju njima se nasao i zeljeznicki magnat Cornelius Vanderbilt. U restoranu, jedne veceri, nikako mu se nisu svidjali przeni krumpirici. Nekoliko ih je puta slao natrag kuharu, zaleci se: “Predebeli su i nisu dovoljno hrskavi!”
Glavni kuhar bio je neki George Crum, Indijanac, i po svemu sto se pripovjeda – covjek prilicno mrzovoljan. Pommes frittes je pripremao u deblje narezanom, standardnom francuskom stilu, u Francuskoj populariziranom jos u 18. stoljecu. Bas je u tako pripremljenom krumpiru Thomas Jefferson silno uzivao dok je americki ambasador bio, u Parizu. Recept je sa sobom donio i u Ameriku i “French fries,” na veliko zadovoljstvo svojih gostiju, redovito sluzio u svom domu, u Monticellu.
No, vratimo se Moon Lake hotelu, i Vanderbiltu i Crumu... Svaki put kad bi Vanderbilt krumpirice natrag slao, Crum bi ih, ljut, sve tanje rezao, ali i njih bi Vanderbilt opet vracao. Crumu dojadilo i odlucio se za osvetu: Eh, sad cu ih kao papir tanko narezati i u vrelo ulje baciti, al’ ce biti hrskavi, jos cu ih dobro i zasoliti pa ce mu njegovi przeni krumpirici prisjesti.
Crumov se plan, medjutim, izjalovio, jer umjesto da Vanderbiltu pokvari vecer, ovaj se odusevio i nekoliko porcija te iste veceri narucio. Vijest o Crumovim tankim i hrskavim krumpiricima brzo se prosirila, odmah su postali i specijalitet restorana Carey Moon Lake hotela i na njegov jelovnik bili uvrsteni pod imenom “Saratoga Chips,” prema Saratogi, u kojoj su bili i rodjeni.
Sto je potom slijedilo? George Crum je vlastiti restoran otvorio, preko puta hotela, ali s druge strane jezera, i u njemu Saratoga chips servirao u kosaricama, na svakom stolu, ali nije svoj izum patentirao. Nije dugo proslo i chips je svoje mjesto nasao na jelovnicima mnogih restorana, daleko od mjesta svog rodjenja. Iz restorana je u trgovine stigao 1895, zahvaljujuci jednom Williamu Tappendonu, iz Clevelanda, u drzavi Ohio. Tappendon je poceo skromno, u vlastitoj kuhinji, i chipse sam dostavljao trgovinama u svojoj cetvrti, a onda je, kako su narudzbe rasle, svoj business, iz kuhinje, prenio u preuredjeni stagalj iza kuce. Bila je to prva tvornica potato chipsa Amerike.
Tijekom prva dva desetljeca 20. stoljeca, pojavit ce se niz drugih proizvodjaca. G. 1926, Laura Scudder, iz Monterey Parka, u Kaliforniji, vlasnica malog, obiteljskog businessa za proizvodnju potato chipsa, izumila je posebnu vrecicu koja je cuvala njihovu svjezinu. G. 1937, u Clevelandu je osnovan i National Potato Chip Institute; cetrdeset godina kasnije, pod promijenjenim imenom - Snack Food Association, svoje ce sjediste premjestiti u Washington.
G. 1959, dva najveca proizvodjaca – Frito i Lay, udruzit ce se i postati mocni proizvodjac raznog chipsa, FritoLay. Onaj od krumpira, dobit cemo uskoro u bezbroj verzija – sa i bez soli, s okusom barbecuea, luka, jalapeno paprika, octa, sira, slanine, limuna, rozbifa, senfa, jogurta, u meksickom stilu, na ljuti nacin Cajuna.....koliko kultura, toliko i raznih okusa. I sigurno nas jos puno drugih varijanti ceka.
Amerikanci konzumiraju vise chipsa negoli bilo koja druga zemlja svijeta. Za njegovu proizvodnju, najbolji je, kazu, onaj koji dolazi iz drzave Pennsylvania, ali zasluzne su i Michigan i Minnesota, Nebraska i North Dakota, Florida, North Carolina, Alabama, Colorado i Texas, malo. Da, ono sto je, prije 150 godina, pocelo sasvim slucajno, u restoranu elegantnog hotela Carey Moon Lake House, u mjestu Saratoga Springs, u drzavi New York, kao Crumova osveta jednome od Vanderbilta, preraslo je, u medjuvremenu, u industriju vrijednu, samo u Sjedinjenim Drzavama - 6 milijardi dolara! A mislili ste da je potato chip proizvod bez proslosti!