Dvadest i petog svibnja u Argentini je inauguriran novi predsjednik – Nestor Kirchner. To je prvi izabrani predsjednik od nereda do kojih je u toj zemlji došlo 2001. godine i ekonomskog kolapsa koji je primorao tadašnjeg predsjednika Fernando De la Rua na podnošnje ostavke. Argentina ima drugo gospodarstvo po snazi u regiji, međutim, ekonomija je potonula u recesiju, a vanjski dug se popeo na vrtoglavih 140 milijardi dolara, dok je nacionalna valatu znatno devalvirala.
U prosincu 2001.godne, zemlja nije mogla plaćati dio svog vanjskog duga što ju je izoliralo u međunarodnim bankarskim krugovima. Predsjednik Kirchner je izjavljio kako se zalaže za to da se dug otplaćuje u obrocima tijekom nekoliko desetljeća. Najvljivao je da će uskoro započeti razgovore s Međunarodnim monetarnim fondom o novim aranžmanima, međutim, također je izrazio želju da se Argentina distancira od ove financijske institucije, i u izvjesnoj mjeri i od Sjedinjenih Država. Odnosi između Washingtona i Buenos Airesa – kako se čini – nalaze se na prijelomnoj točci.
Argentinski predsjednik Nestor Kirchner i američki državni tajnik Colin Powell nedavno su se susreli po prvi put u onom što je poslije nazvano "toplim susretom". Američki državni tajnik izrazio je nade administracije predsejdnika Busha da će Sjedinjene Države imati dobre odnose s novoizabranom ljevičarskom vladom u Argentini. Međutim, američki šef diplomacije nije išao dalje.
Naš novinar David Gollust prati zbivanja u Državnom tajništvu. "Naravno da američka adminstarcija želi dobar početak s novom argentinskom vladom. Međutim izgledi za to nisu baš blistavi. Gospodin Kirchner je populist iz redova Peronističke stranke. On je vrlo svrhovito pozvao kubanskog predsejdnika Fidela Castra na svoju inauguraciju. A istaknuo je da Argentina neće više u budućnosti slijediti – po njegovim riječima –'politiku automatskog svrstavanja sa Sjedinjenim Državama'".
Tijekom devedesetih godina argentinska vanjska politika za vladavine predsjednika Carlosa Menema uvijek je bila u potpunom suglasju sa Sjedinjenim Državama. Gospodin Kircher i njegova nova vlada naglasili su da se Argentina sad želi više oslanjati na sebe i druge latinoameričke zemlje, a ne u tolikoj mjeri na Sjedinjene Države što su činie prethodne vlade.
Stephen Hellinger predsjednik je jedne organizacije za alternativnu politiku i opisuje politiku predsjednika Kirchnera ne kao populističku, već kao nacionalističku. "Jasno je dao do znanja da neće pokleknuti pred zahtjevima Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda i da neće nastaviti s privatizacijom kako je to činio predsjednik Menem".
Jorge Carpio je direktor Foruma za sudjelovanje građana u vlasti, sa sjedištem u Santa Feu u Argenitini. On za gospodarske poteškoće zemlje optužuje neoliberalnu politiku Međunarodnog monetarnog fonda. "Nije stanovništvo protiv privatizacije, ali ta privatizacija bila je štetna, jer se vršila pod pritiskom. Vršena je ubrzanim ritmom" – kaže Jorge Carpio. "Ne samo da je vršena a da se nje gledalo koji su interesi stanovništva, već je vršena da se nije gledalo kako će te privatizirane kompanije poboljšati ekonomiju. Umjesto toga, učinjena je tako da ide u prilog velikim kompanijama koje su i stekle snagu iz državnih monopola koji su postali privatni monopoli".
Argentina se nekoć ponosila time da je bogata zemlja s najbrojnijom srednjom klasom u Južnoj Americi. Međutim, mnoge godine siromaštva i autokratske vladavine imale su efekta po cijeloj regiji. Tijekom osamdesetih godina mnoge južnoameričke zemlje poduzele su reforme usmjerene prema slobodnom tržištu i programima javnih radova kako bi promicale demokratizaciju i stimulirale ekonomske refrome...Argentinsko gospodarstvo na to je odgovorilo na turoban način, a kriza koja je ključala godinama konačno je došla do vrhunca u prosincu 2001. godine. Poduzeća su išla u bankrote, a nacionalna valuta je devlavirala 66 posto. Argentinci su promatrali kako im se gospodarska baza smanjuje, a neuposlenost povećava.
Mnogi koji su prije smatrani srednjom klasom sad su među onih šezdeset posto stanovništva koje živi ispod granice siromaštva. Predsjednik Kirchner opetovano izjavljuje da je argetinski narod njegov prioritet i da se nalazi ispred zahtjeva Međunarodnog monetarnog fonda.
Peter Hakem je predsjednik washingtonskog think tanka Inter-američki dijalog. On smatra da gospodin Kirchner ima smisla za argentinsku politku, ali da postavlja određenu distancu između svoje zemlje i Sjedinjenih Država. "Argentisko stanovništvo je vrlo razočarano Sjedinjenim Državama i to iz dva razloga: prvo, smatraju da je Washington nedvojbeno podržavao Menema, a oni na njega svaljuju krivcu za svoje probleme, dakle, to povezivanje ide na štetu Sjedinjenih Država. Drugo, njima izgleda da su Sjedinjene Države napustile Argeninu u trenucima najveće potrebe. A to ostavlja argentinsko stanovništvo s određenim nezadovoljstvom i izvjesnom razinom anti-amerikanizma u zemlji".
Međutim, gospodin Hakem ne okrivljuje politku Međunarodnog monetanog fonda koju podržavaju Sjedinjene Države za ekonomske probleme Argentine. On smatra da su reforme koje su načinjene tijekom prvih godina vladavine predsjednika Menema bile pozitivne, međutim, njegova vlada nije znala sastaviti proračun i smanjiti vanjski dug.
Neki ekonomisti smatraju da oporavak argentinskog gospodarstva uvelike ovisi o snažnoj podršci Sjedinjenih Država i multilateralnih financijskih institucija kao što ej MMF. Stephen Hellinger s time se ne slaže. "Ne mislim da Kirchneru očajnički trebaju Sjedinjene Države. Ne mislim da želi otuđiti Sjedinjene Države, ne više negoli Francusku, Njemačku ili Rusiju. Međutim, on ima na raspolaganju opcije. Ukoliko Sjedinjene Države žele nastaviti igrati značajnu ulogu u određenim dijelovima svijeta kao što je južni dio Latinske Amerike, morat će vidjeti koje su opasnosti na pomolu, morat će biti dio rješenja, osigurati kapital i osigurati tržišta pod poštenim uvjetima".
Gospodin Hellinger kaže da je i izbor ljevičarske vlade u Brazilu na čelu s Luizom Inaciom de Silvom dokaz da u Latinskoj Americi imamo trend politike koja je više regionalno usredotočena. Iako se u početku Wall Street bojao da će upropastiti brazilsku ekonomiju s 250 milijardi dolara vanjskog duga, de Silvine ekonomske reforme ugodno su iznenadile tržišta kapitala i burze, tako da su ove godine ulagači ubacili dodatne količine novca u brazilsku ekonomiju.
Gospodin Kirchner možda će morati, kao i njegov brazilski kolega, hodati tankom crtom kako bi zadržao svoju političku bazu, a istovremeno zadovoljio i strane ulagače.