U godini koju je americki Kongres proglasio “godinom bluesa,” danas prilog o covjeku kojega opcenito smatraju “ocem bluesa.” On ga nije “izmislio,” blues je, kao oblik narodne glazbe vec postojao, ali zasluzan je sto je taj jedinstveni, originalni americki glazbeni izraz cijelom svijetu prenio.
William Christopher Handy, svima poznatiji kao W. C. Handy, jednoga je dana 1903, na pustom peronu zeljeznicke postaje u mjestu Tutwiler, u drzavi Mississippi, sreo covjeka koji je svirao “najneobicniju glazbu koju sam ikada cuo,” kako je Handy kasnije sam rekao. Ta “najneobicnija” glazba bila je zvuk koji je neki crnacki glazbenik proizvodio povlaceci dzepnim nozem po zicama gitare. Neobican i neocekivani zvuk, postat ce uskoro najutjecajniji izraz u americkoj roots glazbi i, bilo samostalno bilo kroz jazz, ritam-i-blues, rock-and-roll ili hip-hop (svim tim zanrovima temelj je bio), prosirit ce se cijelom kuglom Zemaljskom. U slavu stogodisnjice onog neobicnog susreta, Kongres je, ovu, dvijetisuce i trecu godinu, i proglasio “godinom bluesa.” Kao i u znak priznanja njegovog utjecaja na glazbu i kulturu Sjedinjenih Drzava i zemalja diljem svijeta.
Ne, W. C. Handy nije blues izmislio, ali je bio prvi koji ga je na papir stavio, koji je blues – njegove krikove, mrmljanja, jecanja i usklike, zapisao, koji je u blues red i strukturu unio, standardizirao ga, i inspiriran onim susretom 1903, kao i folk-napjevima i ruralnom bluesu koje je potom cuo od ulicnih izvodjaca i putujucih glazbenika, niz vlastitih, klasicnih blues-skladbi napisao. Medju najpoznatijima – Beal Street Blues, St. Louis Blues, Joe Turner Blues i onaj njegov prvi, napisan pet godina nakon povijesnog susreta na pustom peronu Tutwilera...Memphis Blues. Handyjev prvi uspjeh – Memphis Blues – bila je, zapravo, skladba napisana za predizbornu kampanju Edwarda Crumpa, kandidata za gradonacelnika Memphisa. Mr. Crump je i bio naslov koji je nosila sve do 1912, kad je bila objavljena i veliki uspjeh dozivjela pod promijenjenim imenom Memphis Blues.
W. C. Handy, cijelom svijetu poznat kao “Otac bluesa,” rodio se 1873, u jednoj brvnari, u mjestu Florence, u Alabami. Djetinjstvo proveo na post-robovlasnickom jugu i prva glazbena iskustva stekao u crkvi svojeg oca, metodistickog svecenika. Vlastita ga je glazbena odiseja odvela prvo do St. Louisa, potom Clarkesvillea i Memphisa, a onda i do New Yorka, pocetkom 20-ih godina, gdje je osnovao vlastitu izdavacku kompaniju. Klasicno obrazovani glazbenik – skladatelj, aranzer, klavirist, gitarist i kornetist, Handy je, 30-ih godina, izgubio vid i sa skladanjem i pisanjem nastavio sluzeci se Brailleovim pismom. U New Yorku je i umro, u ozujku 1958. Uz niz blues-skladbi, ostavio je za sobom i nekoliko knjiga – Antologiju Bluesa, napisanu jos 1926; Treasury of the Blues, Riznicu bluesa, 1949; a 1941. jos napisao je autobiografiju pod naslovom Father of the Blues.
“Mislim da Amerika priznaje da je istinska americka glazba od crnaca potekla,” rekao je jednom “otac bluesa.” “Kad svi prihvatimo to sto je nase i od toga napravimo nesto bolje, to je cista kultura. Moramo cijeniti stvari koje su dosle iz crnacke umjetnosti, iz srca covjeka koji je bio na najnizoj stepenici.”
Dok je jos u Memphisu bio, W. C. Handy je i svoju najuspjesniju skladbu napisao. Postat ce jedna od najcesce snimanih u cijeloj glazbenoj povijesti – St. Louis Blues. Ime W. C. Handy nosi najprestiznija nagrada u svijetu bluesa... njegova je zivotna prica bila na filmsko platno prenijeta, filmom St. Louis Blues, s Earthom Kitt i Nat “King” Coleom, u naslovnim ulogama... Handyju su spomenici podignuti u nekoliko mjesta americkog Juga....ali mozda je najbolji i najveci onaj koji je ostao u albumu Louis Armstrong Plays W. C. Handy, zbirci Handyjevog bluesa snimljenoj 1954...