Jedna od najužasnijih sudbina koja može zadesiti nekog pripadnika oružanih snaga jest da bude proglašen 'nestalim u akciji'. Amerikanci koji budu ubijeni u akciji, umiru sa spoznajom da će biti učinjen svaki mogući napor kako bi se pronašli njihovi posmrtni ostaci i obavio prikladni sprovod, da će njihove obitelji biti obaviještene o njihovoj pogibiji i da će njihovu žrtvu upamtiti zahvalan američki narod. Amerikanci zarobljeni u ratu znaju da njihovi sunarodnjaci neće biti na miru dok ih ne oslobode. Međutim, sudbina nestalih u akciji nameće jednu posebnu obvezu Sjedinjenim Državama.
Sjedinjene Države obvezatne su pravno i moralno da ustanove što se dogodilo sa svakim Amerikancem ili Amerikankom koji se još vode kao nestali u nekom od oružanih sukoba. Ukoliko je moguće, za one za koje se ustanovi da su mrtvi, njihove posmrtne ostatke treba pronaći i prikladno pokopati. I sve dok postoji mogućnost da je neki američki vojnik još živ, Sjedinjene Države moraju učiniti svaki napor da ih pronađu i dovedu kući.
Upravo zato je Kongres Sjedinjenih Država 2000. godine usvojio zakon pod nazivom 'Dovedimo ih kući žive'. Više od osam tisuća Amerikanaca još se vodi kao nestalo iz korejskog rata, a oko dvije tisuće iz vijetnamskog. Spomenuta uredba osigurava azil za "bilo kojeg stranca državljana Vijetnama, Kambodže, Laosa, Kine, Sjeverne Koreje ili bilo koje neovisne države nastale iz bivšeg Sovjetskog Saveza koja osobno dovede pod nadležnost vlade Sjedinjenih Država živog pripadnika američkih oružanih snaga", koji se vodi kao nestao u korejskom ili vijetnamskom ratu. Isti zakon osigurava i azil za članove obitelji osoba onih koji pomognu američkim vojnicima da dođu do američkih vlasti.
Od kraja vijetnamskog rata, 1975. godine, pojavljivala su se izvješća da su viđeni američki vojnici u zatočeništvu u jugoistočnoj Aziji. Međutim dosad nijedno od tih izvješća nije bilo potvrđeno.
Bilo koja osoba koja ima informacije o Amerikancima nestalim u akciji, trebala bi kontaktirati američke vlasti.