Linkovi

Brooklyn Bridge


Suncanog poslijepodneva 24. svibnja 1883, nepregledno mnostvo ljudi cekalo je na obje obale East Rivera... na camcima i brodovima koji su rijeku prekrili poput gusto tkanoga saga... na prozorima, balkonima i krovovima okolnih zgrada, da gradonacelnici New Yorka Cityja i Brooklyna (Brooklyn je u to vrijeme jos bio zaseban grad, ne jedan od pet njujorskih okruga), svecano otvore veliki, novi most, gotovo petnaest godina nakon sto je njegova gradnja pocela. Tog dana, odmah nakon svecanosti otvaranja, americki je predsjednik Chester Arthur preko mosta poveo rijeku od preko 150.000 pjesaka. New York Times je pisao: “Guzva je bila strasna.” Ona je i danas velika – preko 100.000 automobila prolazi njime svakoga dana.

Vladin inspektor Abram Hewitt, predajuci sluzbeno gradonacelnicima most na uporabu, s piramidama je usporedio njegovu strukturu. “New York i Brooklyn,” rekao je, “gradnjom mosta okrunili su jedno nezaboravno razdoblje ogromnih industrijskih postignuca.”

Most je i bio najveci i najdramaticniji dokaz americke industrijske genijalnosti i smionosti, njeno graditeljsko cudo 19. stoljeca. Vise od milje dug, on ce, sve do 1890, biti najduzi viseci most na svijetu. Sa svojim golemim mosnim potpornjacima od granita (svi kasniji bit ce gradjeni od celika), Brooklyn Bridge bit ce, osim vitkog tornja Trinity Church, najvisa gradjevina New Yorka, bit ce najvisa gradjevina cijeloga kontinenta.

U njegovoj su unutrasnjosti govorili: “Ako ikad odes do New Yorka, obavezno moras do Brooklyn Bridgea.” A bio je on i prvo cudo Novoga svijeta koje bi ugledale oci milijuna imigranata, sa brodova koji su ulazili u luku New Yorka. Brooklyn Bridge govorio im je, potkraj 19. stoljeca – nema boljeg grada od New Yorka, nema bolje zemlje od Amerike. Razloga za divljenje bilo je obilje.

Osim sto je bio najduzi u svijetu, bio je i prvi koji je u svoja cetiri ovjesna uzeta imao zice od celika, u svakome dovoljno da je se rastegne od New Yorka do Londona; bio je prvi ciji temelji su se gradili koristenjem eksploziva i opasnim podvodnim komorama, “kesonima”; kostao je 18 milijuna dolara i barem 25 ljudskih zivota, ukljucujujuci onaj svog projektanta, Johna Roeblinga, a tjelesno je onesposobio i njegovog sina, Washingtona.

Njegov otac, i sam imigrant, Njemacku je napustio 30-ih godina i svoju sudbinu otisao potraziti, kako je rekao, “na svim onim americkim prostorima.” Prije bruklinskog mosta, izgradio je cesta, zeljeznica i kanala i tri viseca mosta – na Nijagari, u Pittsburghu i u Cincinnatiju. Izgradnju bruklinskog, koji je trebao biti kruna njegovima remekdjelima, preuzeo je kad mu je bilo 60 godina.

Vrseci pocetna mjerenja na obali East Rivera, neznatno se povrijedio, no rana se inficirala i John Roebling umro je, 1869, od tetanusa. Samo je njegov sin, junak gradjanskog rata, tada star 32 godine, bio dovoljno kvalificiran da preuzme nastavak posla. Rekao je ako most uspije, bit ce to trijumf njegova oca; ako ne uspije, krivica ce biti njegova, Washingtonova.

Osobno je nadgledao svaki aspekt gradnje mosta, ukljucujuci spustanje na dno rijeke, kesonima. Jos u pocetnoj fazi gradnje, Washington je dobio “kesonsku bolest,” izazvanu naglim prijelazom iz visokog tlaka u normalni, i tijekom iducih 14 godina ocevim je projektom bio prisiljen upravljati s prozora svog bruklinskog stana, uz pomoc teleskopa. I supruge Emily, koju je na most slao nekoliko puta dnevno da provjerava radi li se sve prema njegovim uputama.

S vremenom, Emily je postala tako informirana i tako vjesta da, istini za volju, treba reci – vodjenje tog velikog, smionog projekta bilo je - u zenskim rukama! Ali gradili su ga muskarci, muskarci sa svih strana svijeta. Imigranti irskog, talijanskog, engleskog, velskog, svedskog porijekla. I Amerikanci – bijelci i crnci.

Kad je luk mosta iznad rijeke bio gotov, njime je, u kolima na konjsku zapregu, prva prosla Emily Roebling, noseci pijetla, simbol trijumfa, dok su je muskarci odozgo, s velikih visina, bodrili povicima i mahanjem kapa. Vatromet kojim je proslavljeno svecano otvaranje mosta, one veceri 24. svibnja, prije 120 godina, bio je najspektakularniji prizor ikad vidjen do tada.

Brooklyn Bridge, Johna Roeblinga, uskoro ce zasjeniti druge goleme gradjevine New Yorka; njegova vertikala 20. stoljeca i bila je potaknuta razmjerima i celikom tog mosta iz 19-og. Brooklyn Bridge ubrzo ce postati cijenjen vise kao estetski, manje kao gradjevinski uspjeh. Ali njegova vaznost kao simbola, kao kulturne ikone New Yorka, nikad nije slabila. Roeblingovo remekdjelo, ciji gotski tornjevi se stuju jednako kao neka srednjevjekovna katedrala, neodoljivo je privlacilo, i privlaci, mnogog fotografa, slikara, filmskog umjetnika, glazbenika, pjesnika....narocito onog prvog, fotografa. U svako doba godine i iz svakog ugla.

Brooklyn Bridge, made in America, i danas je jedan od najljepsih svjetskih mostova. U americkom zivotu, njegovo mjesto je bez premca! Ponos je jednog od najboljih americkih gradova, jedno je od najsjajnijih arhitektonskih djela, trajni simbol onog najboljeg sto je Amerika dala. Po rijecima Abrama Hewitta, vladinog inspektora:”Most je vise od spomenika poznavanju fizickih zakona; on je spomenik moralnim odlikama ljudskog duha.”

Po karakteristicno neskromnim rijecima njegova graditelja, Johna Roeblinga:”Bude li prema mojim planovima gradjen, most ce cijelu vjecnost stajati kao velicanstveni primjer graditeljstva i velikog umjetnickog djela.”

XS
SM
MD
LG