Predsjednik Bush danas je u Krakovu – prvoj postaji njegove europske, a zatim i Srednjo-istočne turneje. To što je baš Poljska prva na predsjednikovom itinereru većina analitičara tumači novom ulogom koju je Varšava dobila i u transatlantskim i unutar-europskim odnosima. O rastućoj ulozi Poljske na međunarodnom planu Žorž Crmarić je razgovarao s Radekom Sikorskim – bivšim zamjenikom poljskog ministra obrane, a sada stručnjakom washingtonskog instituta American Enterprise.
Poljska je nesumnjivo postala važan američki saveznik, posebno u vrijeme kada se u iračkoj krizi i ratu Washington nije mogao osloniti na neke od ključnih zapadnoeuropskih saveznika – Francusku i Njemačku. Nakon uspješnog sudjelovanja u koalicijskim snagama, poljskim je oružanim snagama povjereno zapovjedništvo nad jednom od četiri okupacijske zone u Iraku. Washingtonskog analitičara Radeka Sikorskog smo upitali – u kojoj mjeri Poljaci razumiju novu ulogu svoje zemlje, ulogu koja je do jučer bila nezamisliva?
“Ne bih se složio s vašom ocjenom da je to ‘nezamislivo’ jer Poljska ima puno iskustva u mirovnim misijama. Poljski su vojnici služili u Haitiju, Namibiji, Kambodži, na Golanskoj visoravni, u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje, te po cijelom Balkanu – osobno sam 1992.godine uputio jedan poljski bataljun da služi u Hrvatskoj, gdje su postigli uspjeh i Hrvatska je danas demokratska zemlja.”
Pa ipak, na sve jače veze Varšave i Washingtona u nekim se europskim metropolama gleda sa sumnjom, pa čak i podozrenjem. Upitali smo gospodina Sikorskog zbog čega je takozvana “Stara Europa” preosjetljiva na jake poljsko-američke veze, navodeći primjer pisanja jednog njemačkog lista koji je naveo kako je Poljska, ustvari, američki ‘Trojanski magarac’ u Europi. “Mislim da bi njemački publicisti trebali pokazati više pozitivnog, diplomatskog pristupa … uostalom mi smo navikli na takav odnos našeg zapadnog susjeda.”
Više zemalja Srednje i Istočne Europe sučeljeno je s problemom potpisivanja, odnosno nepotpisivanja, sporazuma sa Sjedinjenim Državama o neizručenju američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu. Što bi te zemlje – razapete između zahtjeva Washingtona i Europske unije – trebale učiniti?
“Mislim da ovdje imamo pravi problem. S jedne strane, postojanje stalnog Međunarodnog kaznenog suda je dobro, jer mora postojati mjesto gdje će se suditi ljudima poput Miloševića, Saddama i Kim Jong Ilova današnjice S druge strane, opravdana je bojazan jedine svjetske supersile da bi mogla biti posebno izdvojena. Evo i primjera: isti sudac – španjolski sudac – koji je htio suditi čileanskom generalu Pinočeu zbog kršenja ljudskih prava, odbio je za iste optužbe suditi Fidelu Kastru. Dakle, postoji tendencija da se koriste dvostruka mjerila, a upravo to brine i Sjedinjene Države. Mi u središnjoj Europi imamo poseban problem, a to je da istovremeno želimo biti i dobri Europljani i dobri članovi transatlantske zajednice – mi ne želimo da nam se nameće izbor između veza s Amerikom i oslanjanja u sigurnosnim pitanjima na jedinu supersilu – s jedne strane – te integracije u Europu s druge strane.”
Radek Sikorski je zaključio da zemlje srednje i istočne Europe ne smiju dopustiti da ih se prisiljava na izbor. One trebaju istaknuti da je njihova politika ista kao i donedavna politika Francuske i Njemačke – a to znači da su privržene i transatlantskoj i europskoj zajednici. Ne treba se prepustiti nekakvoj zamisli o stvaranju novog, europskog suparnika Sjedinjenim Državama, jer smo svi mi dio jedinstvene – zapadne civilizacije, rekao je stručnjak washingtonskog Instituta American Enterprise Radek Sikorski.