Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava – Amnesty International – kojoj je sjedište u Londonu, objavila je redovito godišnje izvješće u kojem se ističe da je globalni rat protiv terorizma rezultirao povećanim brojem kršenja ljudskih prava i pojačanom nesigurnošću diljem svijeta. Vlade su potrošile milijarde dolara kako bi ojačale nacionalnu sigurnost te na rat protiv terorizma. Međutim, za milijune ljudi i nadalje najveće izvore nesigurnosti predstavljaju korupcija, represija, diskriminacija, ektremno siromaštvo i bolesti koje se mogu spriječiti – navodi Amnesty International.
Ističe se, također, da se aktivisti za zaštitu ljudskih prava sučeljavaju s novim izazovima, a da je rat u Iraku dominirao medjunarodnom scenom. Takva je situacija rezultirala i odvraćanjem pažnje od ostalih bitnih pitanja o zaštiti ljudskih prava. Navedeni su zaboravljeni sukobi u kojima je izgubljen veliki broj ljudskih života: riječ je o Obali Bjelokosti, Kolumbiji, Burundiju, Čečeniji i Nepalu.
Irak i Izrael i okupirana palestinska područja su u vijestima, ali Ituri u Demokratskoj Republici Kongo – nisu - usprkos stalnoj prijetnji od genocida – rekla je Irene Khan, glavna tajnica Amnesty Internationala koja ističe da su skretanje pozornosti i na skrivene krize te na zaštitu prava zaboravljenih žrtava najveći izazovi s kojima se danas susrećemo.
Riječ je o izvješću u kojem se dokumentiraju kršenja ljudskih prava u 151-oj zemlji i području tijekom 2002-ge godine i može se okarakterizirati kao doprinos onima koji se bore za zaštitu ljudskih prava u borbi za sigurniji svijet u kojem ljudska prava postaju prioritet ispred političkih, vojnih i ekonomskih interesa. Realistima će ovo vjerojatno zazvučati prilično idealistički, ali bez ljudi koji se bore za zaštitu drugih bilo gdje u svijetu mnogi bi zločini i razna kršenja ljudskih prava ostali potuno neotkriveni i nekažnjeni.
Medju 151-om zemljom koja je obuhvaćena ovim godišnjim izvješćem Amnesty Internationala o poštivanju ljudskih prava je i Hrvatska. Navodi se da je primjena ključnih elemenata u poštivanju ljudskih prava iz Sporazuma o stabilizaciji i udruživanju, potpisanog s Europskom unijom u listopadu 2001. godine – odgodjena! Hrvatska vlada je sama sebi nametnula rok o uvodjenju tih mjera do kraja 2002.godine, a riječ je o povratku izbjeglica, reformi pravnog sustava, zatim o novom ustavnom zakonu o manjinama te zakonu o medijima.
Amnesty International je posvetio pozornost i pitanju ratnih zločina, odnosno hvatanju osumnjičenih za počinjene ratne zločine. Taj je dio podijeljen u dva dijela – na medjunarodne i domaće optužnice. Prvo se navodi slučaj 'vukovarske trojke', odnosno činjenice da su Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić u 2002. ostali na slobodi u unatoč mnogih zahtijeva haškog tribunala i drugih, medju njima i Amnesty Internationala, za njihovim uhićenjem. Navodi se i sudjenje Slobodanu Miloševiću, odnosno dio optužnice za zločine počinjene u Hrvatskoj. U rujnu prošle godine haški tribunal je objavio optužnicu protiv umirovljenog generala Hrvatske vojske Janka Bobetka za ratne zločine protiv čovječnosti počinjene protih hrvatskih Srba 1993.godini – navodi se u godišnjem izvješču Amnesty Internationala te ističe "Ignorirajući obveze o bezuvjetnoj suradnji s tribunalom, hrvatska Vlada je prvo slučaj Bobetko uputila na Ustavni sud, očigledno pokušavajući zaustaviti ljutnju hrvatske javnosti. Hrvatska je, isto tako, uputila žalbu i na odluku o podizanju optužnice i naloga za uhićenjem generala Bobetka".
U studenom tribunal je odbio obje žalbe uz objašnjenje da Hrvatska ne može uputiti izazov haškom sudu na političkom polju. Hrvatske vlasti nisu izručile generala Bobetka u pritvor haškog tribunala, temeljeći tu odluku na njegovom slabom zdravlju – navodi se u dokumentu Amnesty Internationala.
Spomenut je i slučaj generala Ante Gotovine, koji je također ostao na slobodi. Nakon što su optužnice protiv njega objavljene on se nalazi u bjegstvu iako je vlada nekoliko puta navodno dobijala informacije od strane tribunala. Što se domaćih optužnica tiče napominje se da je jedan broj sudjenja bio održan na lokalnim sudovima uz naglasak da su većinu optuženih činili hrvatski Srbi od kojih je mnogima sudjeno kroz skupne optužnice ili u odsustnosti. Pregledavajući još neriješene slučajeve, javni je tužitelj ustanovio da mnoge optužnice ne sadrže dovoljno dokaza te da su motivirane nacionalnom pripadnošću osumnjičene osobe. No, već obavljena sudjenja nisu ponovno pregledana, a očito je da je njihova procedura bila nepravedna, navodi se u dijelu Izvješća Amnesty Inetrnationala o poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj.
Pri tome se navodi slučaj Mirka Graovca, bosanskog Srbina, osudjenog na 15 godina zatvora nakon sudjenja koje nije ispunilo medjunarodne starndarde o pravednom sudjenju. Osudjenik je zbog toga uputio žalbu Europskom sudu za ljudska prava. Što se tiče sudjenja za ratne zločine u kojima su bili optuženi Hrvati, Amnesty International ističe da svjedoci optužbe nisu imali dovoljnu zaštitu ili sudjenja nisu vodjena nepristrano. Tu se navodi slučaj sudjenja osmorici bivših vojnih policajaca koji se, prema navodima optužnice, počinili ratne zločine protiv Srba u vojnom zatvoru Lora u Splitu.
Osim pitanja ratnih zločina, i druge teme iz Hrvatske su još zanimale djelatnike Amnesty Internationala. Pitanje manjina, povratka izbjeglica i problem nestalih osoba. Bilo je prijava o diskriminaciji protiv pripadnika manjinskih zajednica. U ožujku je Odbor Ujedinjenih naroda za eliminaciju rasne diskriminacije iskazao zabrinutost zbog dugog hrvatskog odlaganja da se usvoji novi ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.
Istaknut je problem Roma i hrvatskih Srba, odnosno to da su te dvije skupine posebno bile zahvaćene diskriminatorskim zakonima, pa je Hrvatskoj preporučeno poduzimanje koraka kako bi se pripadnicima nacionalnih manjina osigurao jednak tretman u provodjenju zakona i u pojačanom pristupu u pravni sustav. No, navodi se da je novi nacrt ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina bio usvojen u Saboru u prosincu.
Postoje izvješća o tome da je zajednica Roma, od 35 tisuća pripadnika, bila predmet široke diskriminacije i kršenja zakona i od strane policije i civila, osobito skupina skinheadsa. Romska djeca su se sučeljavala s diskriminacijom u školskom sustavu, a naveden je primjer iz Međimurja gdje je romskoj djeci bilo dopušteno jedino pohadjanje nastave u odvojenim razredima uz niže obrazovne standarde. Siknheadsi su opetovano napadali i pripadnike homoseksualne zajednice u Hrvatskoj. Nakon prve Parade homoseksualaca u Zagrebu, u lipnju prošle godine, 30 osoba je bilo napadnuto, a neki su pri tome zadobili i ozbiljnije ozljede – ističe Amnesty International.
I za kraj ovog pregleda treba reći da je zabilježen i porast broja povratnika, hrvatskih Srba, u odnosu na prethodne godine. Spominje se brojka od 11 tisuća povratnika te se navodi da je nešto manje od 10 posto oduzete privatne imovine bilo vraćeno prvotnim vlasnicima. Što se nestalih osoba tiče, Amnesty International bilježi da je prema službenoj statistici oko dvije tisuće osoba ostalo na listi nestalih, a koje su kao takve uvedene zbog oružanih sukoba u Hrvatskoj.