Američki ratovi iz prve su ruke opisani u pismima vojnika najbližima. Osobna su pisma povjesničarima često nedostupna. Jedna od osoba koje ne žele da ova vrsta dokumenta bude potpuno izgubljena za povijest je Andrew Carroll osnivač Projekta Legacy, osnovanog 1998. Nedavno je izdao svoju prvu zbirku vojničkih pisama, simboličnog naslova: Ratna pisma - Neobična korespondencija iz američkih ratova. Gospodin Carroll ovih dana prikuplja pisma vojnika od kojih su najnovija iz rata u Iraku. Upitan što ga je navelo na prikupljanje vojničkih pisama, Andrew Carroll kaže:
"Ja nisam u vojsci, niti je itko od moje bliže rodbine ikada služio američku vojsku, ali imam, kao i većina ljudi oko kojih sam odrastao, veliku dozu poštovanja prema našim veteranima. Moje prikupljanje tih pisama je počelo na Božić 1989. godine kada je požar uništio našu kuću kao i svu našu imovinu. No najgore mi je bilo što su izgorila sva moja pisma. Tog sam momenta počeo razmišljati o stvarnoj vrijednosti koju pisma imaju. Kasnije sam razgovarao s mnogima i došao do spoznaje koja me je prilično iznenadila. Veliki broj ratnih veterana bacao je u smeće svoja pisma, jer su jednostavno smatrali da ona nemaju nikakve važnosti. Moj slijedeći korak bio je kontaktiranje jedne popularne novinarke. Zamolio sam je da objavi molbu da nam bivši vojnici šalju svoju korespondenciju s najbližima, svoja ratna pisma. Na moje veliko oduševljenje odaziv je bio ogroman. Pisma su stizala na desetke tisuća – bilo ih je iz svih ratova, od američke revolucije pa do rata u Bosni. Veliku pomoć u posljednje vrijeme predstvlja i e-mail preko kojeg nam pisma stižu iz Afganistana i Iraka. Tu bih volio naglasiti da se ništa ne objavljuje bez prethodne dozvole samog autora pisma."
Nancy Beardsley: Kako se pisma iz Iraka razlikuju od pisama iz prethodnih ratova?
Andrew Carroll: Pa, ne bih rekao da tu ima neke velike razlike. Svaki je rat na početku ispunjen dozom entuzijazma. Vojnik zaista želi da bitka konačno počne, jer zna da je najbrži način povratka kući – svršetak rata. Međutim, kako vrijeme odmiče, razlike postaju uočljivije. Kada vide mrtve, i kada postanu svjesni količine stresa kojem su izloženi, vojnici o ratu počinju razmišljati na drugačiji način. To važi za sve ratove.
Nancy Beardsley: Imate li možda neke primjere koje bi nam mogli pročitati?
Andrew Carroll: Naravno. Evo jednog pisma mladog marinca koji se još uvijek nalazi u Iraku i koji piše svojoj djevojci. “Draga, neki smo dan dobili lošu vijest. Izgubili smo dvoje marinaca. Bili su u prvom vodu. Preplivavali su jedan kanal, u sklopu izviđanja. Četvero ih je otišlo, samo su se dvojica vratila. Ja sam kao što vidiš u redu. Volim te i puno mi nedostaješ.” Eto, to je samo nekoliko riječi iz pisma u kojem se opisuju i mnoge druge, ne baš sjajne, situacije. No, tu su i pisma s nešto veselijim sadržajem od kojih je jedno napisao mornarički pilot stacioniran u Perzijskom zaljevu. U svom pismu opisuje potragu za odlutalim vojnim delfinom koji je dresiran za otkrivanje mina. Priča ima sretan završetak jer je izgubljeni delfin, navodno, pronađen.
Nancy Beardsley: Prikupljanje pisama vojnika izgleda kao projekt bez kraja. Šta vam je slijedeće u planu?
Andrew Carroll: U rujnu počinjem osmomjesečno putovanje oko svijeta tijekom kojeg ću posjetiti 25 zemalja kako bih došao do ratnih pisama tamošnjih vojnika. Volio bih saznati što su u drugim ratovima vojnici pisali. Volio bih prikazati i drugi način razmišljanja, a ne samo američki.