U mnogim zemljama država novčano pomaže domaći film. U Sjedinjenim Državama veliki filmski studiji toliko su bogati da im pomoć državnog proračuna, odnosno poreznih obveznika, zaista nije potrebna. Međutim, u Americi ipak postoji jedna kulturna ustanova koja pomaže film, ali – za razliku od Hollywooda - s puno manje publiciteta.
Predsjednik Lydon Johnston je 1965. godine osnovao Nacionalnu zakladu za umjetnost. Nekoliko godina kasnije osnovan je Američki filmski institut, federalna ustanova kojoj je cilj pomaganje i promocija filmske umjetosti. Murray Horwitz, direktor nedavno obnovljene kino-dvorane Američkog filmskog instituta u Silver Springu, predgrađu Washingtona, objašnjava čime se ova ustanova bavi:
"Američki filmski institut je jako angažiran na čuvanju, arhiviranju i katagoliziranju filmske građe, kao i razvoja novih tehnologija filma i videa. Nadalje, većina naših uposlenika bavi se filmskim obrazovanjem.”
Među brojnim programima za javnost, Američkog instituta za film je i program za filmsko obrazovanje mladeži.
"To je izvanredan program filmske pismenosti – od vrtića pa do mature. Nastavnici polaze naše seminare gdje se obrazuju o snimanju filmova, a dobivaju i opremu za pravljenje filmova. S nekoliko video kamera u svakom razredu, učenici snimaju vlastite filmove. Nudimo tečajeve filmske montaže, pisanja scenarija, kako izabrati glumce, kako snimiti dobru scenu... Danas, u doba televizije i interneta, jako je važno da djeca dobro razumiju filmski medij.”
Filmski kritičar Richard Schickel smatra da Američki filmski institut ima vrijednu ulogu zbog toga što pomaže neprofitabilne grane filmske industrije – snimanje dokumentarnih filmova te filmova u neovisnoj produkciji, koji u pravilu nisu osobito komercijalni.
"Američka filmska industrija je svjesna da je neovisnoj filmskoj produkciji, izvan glavnih holivudskih studija, potrebna pomoć. Također, postoji potreba za filmskim obrazovanjem a to je upravo ono čime AFI, sa svojim ograničenim sredstvima bavi. Naravno, za sve to nemaju dovoljno novaca, no nisu niti prva a niti posljednja američka kulturna ustanova koja ima ovaj problem."
Muray Horwitz o državnom financiranju umjetnosti kaže:
"U načelu, ne mislim da država treba novčano pomagati filmsku industriju. Mislim da ova zemlja njeguje hvalevrijednu tradiciju skromnijeg, ne odveć pretjeranog financiranja umjetnosti od strane vlasti. U zemljama Južne Amerike, Azije i Europe postoje ogromna javna sredstva za umjetnost, iz vladinog proračuna. Loša strana toga je da umjetnici – koji zapravo žive od državnog novca - stječu naviku stvaranja određene vrste “nerizične umjetosti”, koja ne uzima u obzir što ljudi zaista vole gledati, slušati ili čitati. Možda sam to malo pojednostavio, ali mislim da je to problem u mnogim zemljama gdje vlasti izravno financiraju umjetnost."
S ovim se mišljenjem slaže i Richard Schikel. “Možda za državno financiranje umjetnosti nismo dovoljno dorasli”, kaže on. “Kad bi u Americi vlast novčano pomogla neko avangardnije, hrabrije umjetničko djelo, odmah bi se našao neki konzervativac koji bi to kritizirao i došlo bi do skandala. U drugim zemljama, postoji svijest da su umjetnici ljudi koji svojim radom ionako znaju stvarati razno-razne probleme, pa ih se pušta na miru. Volio bih da smo mi toliko zreli, kada je u pitanju kultura i umjetnost, ali nismo” – rekao je Richard Schikel, američki filmski kritičar.