Europska unija još nema svojih konačnih granica, a niti konačno ime. Predstavnici zemalja članica rade na prvom ustavu ujedinjene Europe, istovremeno se radujući novim mogućnostima koje nosi budućnost.
Bivši francuski predsjednik Valery Giscard d'Estaing, na čelu je Europske konvencije od 105 članova koja priprema ustav Europske unije. Kada bude dovršen, kaže on, ovaj dokument će predstavljati ključnu točku u europskoj povijesti, baš kao što je američki Ustav odigrao ključnu ulogu u povijesti Sjedinjenih Država.
"Philadelphijska konvencija iz 1787. godine bila je takav odlučujući trenutak u američkoj povijesti. Trinaest ili dvanaest država, jedna se naime suzdržala, dakle 13 država koje čine temelj Sjedinjenih Država, a koje su netom postale neovisne, bile su ekonomski slabe. Bile su financijski gotovo bankrotirane, s unutrašnjim podjelama, s ukupno oko tri i pol milijuna stanovnika, uključujući robove, i još uvijek izložene prijetnjama izvana.
Izazovi koji se danas postavljaju pred europskim državama bitno su drugačiji, ali još uvijek ogromni, ističe gospodin d'Estaing. Do proljeća iduće godine, Europska unija će integrirati deset novih država članica iz središnje i istočne Europe.
"Radi se o slučaju kao kada bi Sjedinjene Države htjele priključiti Meksiko i većinu država središnje Amerike. To je ogroman zadatak."
Dvadeset i pet država koje će činiti proširenu Europsku uniju imaju različitu povijest, kulturu i jezike. Šest najvećih članica Europske unije – Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, Španjolska i Poljska – činit će oko 70 posto stanovnika i 85 posto brutto nacionalnog proizvoda unije. Ostatak otpada na preostalih 19 država. Europski ustav mora biti prihvatljiv svim ovim državama, i velikim ili malim.
"Finci i Poljaci te Grci i Portugalci – svi oni donose čitavo breme problema vezanih uz različitost kultura i razvojnog stupnja. Proces integracije zbog toga će biti spor."
Britanski povjesničar Norman Davies, autor priznate knjige pod naslovom “Europa: Povijest” kaže da je ideja o integraciji Europe stara koliko i njena povijest. Nakon drugog svjetskog rata pokreti za ujedinjavanje bili su uglavnom ekonomske prirode. Gospodin Davies kaže da se tada vjerovalo da bi ekonomska suradnja medju europskim zemljama, poglavito medju velikima poput Njemačke ili Francuske, spriječila da one medjusobno zarate.
"Prva organizacija bila je Europska zajednica za ugljen i čelik. Ova dvije sirovine izabrane su zbog toga jer se radilo o sirovinama potrebnim ratnoj industriji."
Formiranje Europskog ekonomske zajednice 1958. godine, sa šest zapadno europski zemalja članica, vodilo je uspostavljanju Europske unije, koja je do 1995. godine imala već 15 članica. Unija je poticala slobodnu trgovinu i razvoj zajedničkog tržišta, ali ne i razvoj adekvatnih političkih i ekonomskih institutcija.
"Institucije koje trenutno postoje su Vijeće ministara, kao izvršno tijelo, Europski parlament, u ulozi zakonodavnog tijela, te Europska komisija kao administrativno tijelo. Sve je to dizajnirano za ondašnje prilike kada je bilo samo šest zemalja članica. Većina je suglasna da će ove institucije biti nedostatne za Europsku uniju kada naraste na 20 ili 25 članica."
Sukobi na Balkanu tijekom devedesetih godina pokazali su nesposobnost Europske unije da rješava probleme u vlastitom dvorištu. Medjutim, od tada se ulažu napori na jačanju Unije i kombiniranju vanjsko-političke i obrambene aktivnosti.
Europljani ipak nisu jedinstveni glede svoje budućnosti. Ključno pitanje je koliku razinu kontrole prepustiti središnjoj vladi. Europska konvnecija ima to umu dok radi na nacrtu ustava koji bi pomirio postojeće proturječnosti u ustavima zemalja članica.
"Nije to ustav u tradicionalnom smislu te riječi, zato jer sve zemlje članice već imaju svoje ustave."
Klaus Larres je stručnjak za vanjsko-politička pitanja u Kongresnoj knjižnici ovdje u Washingtonu. On kaže da će, teoretski gledano, Europski ustav biti “iznad” nacionalnih ustava. Medjutim, ukoliko odredbe ovog ustava budu u suprotnosti s odredbama nekog od nacionalnih ustava, ta država bi se mogla usprotiviti. Kako bi se izbjeglo takvu situaciju, unija traži od svih zemlja koje pretendiraju na članstvo da usklade svoj politički i ekonomski sustav sa postojećim članicama unije. Zato proces integracije i traje tako dugo.
Najprijepornije pitanje je, kaže gospodin Larres, pitanje imena nove europske organizacije. Britanija je jedna od članica koja ne želi dati previše ovlasti središnjoj vladi. Ona zagovara izbor jednog predsjednika unije, kojeg bi birali članovi Europskog savjeta, kojeg pak sačinjavaju nacionalne vlade. Ovakvo rješenje bi po njihovoj procjeni ostavilo veće ovlasti vladama država članica. Nasuprot tome, Francuska i Njemačka zagovaraju veće ovlasti središnje vlade.
Čelnik Europske konvencije, Valerie Giscard d'Estaing rekao je u svom predavanju održanom u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu da Sjedinjenim Državama treba snažan i ravnopravan partner s druge strane Atlantika. Medjutim, povjesničar Norman Davies kaže da Europa u doglednoj budućnosti neće moći parirati Sjedinjenim Državama.
"Budućnost je u svakom slučaju još nesigurna. Europska unija nije vojna sila. Ona ne može djelovati na način na koji to rade Sjedinjene Države. Istina je da potencijalno ima veće resurse, veći broj stanovnika, pa bi se u 21. stoljeću mogla razviti u partnera ili u suparnika Sjedinjenih Država. Medjutim, još smo vrlo daleko od toga."
Bruxelles, u medjuvremenu, sve više prerasta u glavni grad Europe. Mnoge zemlje otvaraju tamo svoje urede i veleposlanstva. Euro već naveliko pušta korijene u ekonomskim tokovima, a kandidati za članstvo u uniji žele što prije steći punopravni status. Valerie Giscard d'Estaign kaže da rad na europskom ustavu predstavlja pokušaj ujedinjenje Europe da definira zajedničku budućnost, nalazeći inspiraciju u utemeljiteljima Sjedinjenih Država od prije više od dva stoljeća. Bez obzira na skeptike, kreatori prvog ustava ujedinjene Europe s optimizmom gledaju u budućnost.