Unatoč kontinuiranog uspjeha saveznika protiv iračkih snaga, pada Bagdada i raspada sustava vlasti u zemlji, vojni analitičari upozoravaju da i dalje ostaje prilično nejasno koliko će operaciji “Iračka sloboda” trebati da u potpunosti eliminira režim Saddama Husseina. Imajući to na umu, neki promatrači se pitaju da li možda Irak odvraća pažnju Sjedinjenih Država s drugih vanjskopolitičkih pitanja.
Rat nikad nije lagana stvar. Kampanja Sjedinjenih Država da se Saddama Husseina zbaci s vlasti dovela je do najžešćeg američkog vojnog angažmana u posljednjih nekoliko desetljeća. Neki promatrači političkih zbivanja počinju se pitati da li irački rat sprečava Sjedinjene Države da se usredotoče na druge dijelove svijeta. I da li davanje prioriteta Saddamu Husseinu te ratu protiv terorizma signalizira bitni zaokret u tome kako Amerika gleda na svijet? Michael O'Hanlon viši je vanjskopolitički analitičar Institucije Brookings ovdje u Washingtonu. Evo kako on ocjenjuje vanjskopolitički učinak Bushove administracije tijekom ovog rata.
O'HANLON: "Bilo kojoj administraciji predstavlja ozbiljan izazov kad se mora nositi s više od jedne veće krize istovremeno, pa bih rekao da ni ova nije izuzetak. Mislim da ako pogledate na tekuća vanjskopolitička pitanja, vidjet ćete da smo već na određenoj vrsti autopilota; neka se pitanja riješavaju na tek radnoj razini, a čak je i rat u Afganistanu jedan od primjera za to ili pak obavještajna suradnja na polju terorizma. Mislim da se stvari još uvijek razvijaju pozitivno i da stoga jer nema potrebe za političkim intervencijama na visokoj razini u ovakvim situacijama...S druge strane, uzmete li probleme koji su u ovom trenutku neriješeni, uzmite, primjerice, sjevernokorejsko pitanje ili izraelsko-arapski mirovni proces i njegovu propast, ne vjerujem da je administracija u stanju nositi se s takvim stvarima na neki uistinu inovativan način u vrijeme najintenzivnijeg ratnog razdoblja. Ovo u manjoj mjeri treba shvatiti kao kritiku administracije predsjednika Busha a više opće realnosti američke politike...Mislim da su bili malo neoprezni glede sjevernokorejskog i bliskoistočnog pitanja, no ne očekujem da bi bilo koja druga administarcija postupila išta bolje u razdoblju ovakve ustredotočenosti na Irak."
A evo kako sposobnost adminstracije predsjednika Busha da vodi vanjsku politiku tijekom ovog rata ocjenjuje John Hulsman, vanjskoplitički savjetnik Zaklade Heritage.
HULSMAN: "Mislim da mi u izvjesnoj mjeri cijelo vrijeme, da tako kažem, 'hodamo i žvaćemo kaugumu'. Možemo se na različitim razinama nositi s više od jedne krize. No da bi se postigao napredak po nekom pitanju i povećao politički kapital , tad to u određenom trenutku može biti učinjeno samo na najvišoj razini vlade, a to je recimo na način na koji je Franklin Roosevelt to veličanstveno učinio na pacifičkom i europskom bojnom polju tijekom drugog svjetskog rata, to je vrlo teško ponoviti...Premda, konkretno smatram da ako pogledate u tri trenutačne velike krize - što su al-Qaida i problem terorizma, Irak i Sjeverna Koreja - mislim da je administracija postupala dobro u prve dvije, a ne toliko dobro u trećoj. Možemo na široko raspravljati o tomu Zašto ne Sjeverna Koreja? Znate svi predsjednici naslijede probleme od svojih prethodnika, a mislim da oba predsjednika nakon Reagana - dakle, Bush stariji i Clinton - nisu se nosili kako treba sa Sjevernom Korejom. Mislim također da se stvari s al-Qaidom odvijaju dobro, sa zarobljavanjem Halida Mohammada i, što je još važnije informacije o njegovim telefonskim razgovorima koje su se pokazale vrlo korisnima. Mislim da je na kraju administracija dobro odigrala svoje karte i u Iraku. Ključno pitanje o Iraku, i to sam uvijek osjećao kao takvo, jest poslijeratna situacija. Moramo biti vrlo oprezni kako ne bismo izgubili u miru ono što smo dobili u ratu, što je nažalost dugogodišnja američka tradicija. To je uistinu ključno pitanje, kao i veza između al-Qaide i Iraka."
Mike O'Hanlon smatra da je to vrlo osjetljivo pitanje, čak ako se nužno i ne uspostavi veza između iračkog diktatora i al-Qaide.
O'HANLON:"Morat ćemo riješiti oba problema. A to ne znači samo ostvariti početne vojne pobjede, već isto tako i postići neka dugoročna rješenja...Konkretno, dio našeg problema je i to kako uvjeriti mnoge skeptične muslimane širom svijeta da nam je do njih stalo. Bit će tu puno skepse. Mnogi ljudi u arapskom svijetu ne gledaju blagonaklono na Sjedinjene Države. I morat ćemo udvostručiti nastojanja da bismo im dokazali da u Irak dolazimo kao osloboditelji i da uistinu želimo poboljšati život Iračana...Mnoge Arape još u to nismo uvjerili. I stoga je John Hulsman sto posto u pravu kad kaže da će poslijeratna nastojanja tamo biti važna u istoj mjeri koliko je važna i vojna pobjeda."
Vidimo li temeljite promjene u američkoj vanjskoj politici i načinu na koji Amerika promatra svijet, kao to ilustriraju irački rat i rat protiv terorizma?
O'HANLON:"Ne bih rekao. Mislim da u Americi imamo na vlasti administraciju sa snažnim stajalištima u kojoj se nalaze judi koji znaju na birokratski djelotvoran način promicati ta stajališta. A istovremeno, da nije zbog napada od 11. rujna, ne bismo vidjeli tako veliku promjenu u svakodnevnom funkcioniranju vanjske politike u Sjedinjenim Državama. I ne mislim da će biti jednostavno ili poželjno da se okrenemo nekom novom potencijalnom neprijatelju jednom kad ovo bude okončano. Ne pokušavam reći da će predsjednik Bush još šest godina biti na čelu zemlje i da neće više nikad koristiti silu. No mislim da su talibani i Saddam Hussein dva prilično očigledna i ekstremna primjera, te da je al-Qaida treći, i da ćemo u svijetu nakon napada od 11. rujna 2001. godine živjeti na neki način pod mikroskopom. Da su u Bijeloj kući demokrati, tj. da je Al Gore pobijedio na izborima, i on bi morao obračunati s talibanima i s al-Qaidom. Možda se ne bi obračunao sa Saddamom Husseinom, no to se svodi na konkretne razlike i neslaganja, a ne na neke različitosti u širem smislu...Postoje duboke filozofske razlike o kojima možemo naširoko pričati, međutim, mislim da ljudi precjenjuju stupanj radikalnosti programa administracije predsjednika Busha."
Vidi li John Hulsman promjene u američkoj vanjskoj politici i načinu na koji Amerika promatra svijet?
HULSMAN: "Mislim da je 11. rujna, a ne Irak, ta ključna crta podjele. Slažem se s Michaelom O'Hanlonom da je Gore pobijedio, on bi učinio slično u Afganistanu. Međutim, mislim da postoje razlike. Mislim da postoje najmanje dvije razlike koje treba spomenuti, makar ukratko...Postoje podjele unutar Demokratske stranke. Ako pogledate glasovanje o dopuštenju za uporabu sile u Senatu, vidjet ćete među demokratima podjelu negdje po sredini. S republikanske strane, postoji istinska podjela između konzervativaca i neo-konzervativaca. Međutim mislim da će realnost i realisti starog stila nadglasati neo-konzervativce. A ja pripadam realistima starog stila.
Gospodin Hulsman smatra da u Sjevernoj Koreji administracija već otkriva kako je jedna stvar retorika, retoričke neokonzervativne bujice, a druga nositi se s problemima na realističan način.