Britanski premijer Tony Blair opisao je težak položaj naroda Iraka pod Saddamom Husseinom ovim riječima: "To je režim koji je zlostavljao irački narod preko dva desetljeća. Uopće ne sumnjam da velika većina običnih Iračana očajnički želi drugačiju i bolju budućnost."
Kada je Saddam Hussein preuzeo vlast 1979. godine, ekonomska budućnost Iraka obećavala je mnogo. 1980. godine, Irak je imao oko 35 milijardi dolara u deviznim rezervama. Međutim, Saddamovi napadački ratovi protiv Irana i Kuvajta, ogromna izdvajanja za obranu i korupcija donijeli su Iraku inozemni dug od oko stotinu milijardi dolara. 60 posto Iračana u potpunosti ovisi o programu Ujedinjenih naroda "nafta za hranu". Režim je godinama krijumčario naftu iz zemlje izvan programa "nafta za hranu" i trošio tako zarađen novac za izgradnju palača za Saddama Husseina i kupovinu najrazličitijih vrsta oružja za iračku vojsku i policiju.
Iračani su bili izloženi teroru policijske države kakav nikada prije nisu upoznali. Tisuće Iračana ubijene su, mučene, silovane i zatvorene. Iračke vojne i policijske snage napadale su konvencionalnim oružjem i bojnim otrovima civile, uključujući žene i djecu,. Oko dva milijuna Iračana otišlo je u izbjeglištvo. Milijuni drugih u samom Iraku živjeli su u strahu. Danas žive u nadi.
Predsjednik George Walker Bush objasnio je zašto: "Uništit ćemo aparat terora i pomoći vam da izgradite novi Irak, koji će biti slobodan i živjeti u blagostanju. U slobodnom Iraku više neće biti napadačkih ratova na susjedne zemlje. Neće biti tvornica bojnih otrova. Neće biti pogubljivanja disidenata. Neće biti soba za mučenje i silovanje. Tirana uskoro neće više biti. Dan oslobođenja se bliži".
Dok su Iračani patili, Saddam Hussein je sam sebi gradio spomenike diljem Iraka. Uništavanje tih spomenika sada je postao popularni oblik izražavanja osjećaja Iračana prema tom brutalnom diktatoru i njegovom režimu.