Ratovi su poslužili kao inspiracija za neka od najvećih književnih djela – od Homera do Shakespearea i do današnjih vremena. Današnji novinari i komentatori često toj književnosti pribjegavaju i njome se služe, ponekad ispravno, ponekad pogrešno, u svojim izvještavanjima o ratu u Iraku.
Bračni par Carol i Ken Adelman, Shakespeareom se, primjerice, služe kad, političkim i poslovnim vještinama, podučavaju današnje businessmene i političare.
Za nedavnog predavanja u Američkom institutu za poduzetništvo, oni su i koristili isječke iz filma “Henrik V,” snimljenog 1989, s Kennethom Brannaghom u glavnoj ulozi. Potom je uslijedila diskusija o problemima koji se danas postavljaju pred čelnike i vođe. Ken Adelman nalazi mnoge sličnosti između Henrika V, britanskog kralja iz 15. stoljeća, i sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
"Priča je to o čovjeku čija mladost je bila burna i čiji otac je vladao zemljom, a onda i on sam, na prijeporan način, postaje njenim vođom. Ljudi su sumnjičavi prema njemu. Ne prolazi dugo i on zemlju vodi u rat i dokazuje da je dobar vođa, snažan i hrabar. Mislim da između Henrika V i Georgea Busha ima puno sličnoga,” kaže gospodin Adelman.
Usporedba ne baš tako laskava, kaže književna kritičarka "New York Timesa" Judith Shulevitz. Krunidba novog kralja bila je ustavno prijeporna. Henrik V je morao pridobiti povjerenje naroda, želio je da ljudi zaborave njegovu nemirnu mladost. To je učinio tako što je poveo rat protiv Francuske, baš kao što mu je otac i savjetovao.
"Zaboravite na Henrika V", kaže Alexei Bayer, urednik web-časopisa “The Globalist.” Predsjednik Bush ima više zajedničkog s glavnim likom iz “Kockara,” Fjodora Dostojevskog, čovjekom koji je na ruleti kanio novac zaraditi kako bi svoju ljubav mogao oženiti, a onda vjeran ostaje samo – kocki.
”George Bush je, u nekoliko ključnih trenutaka njegove političke karijere, impulzivno reagirao. I to se isplatilo. Primjerice, s Alom Goreom se u koštac uhvatio, i to baš kad je gospodarstvo dobro stajalo, i – pobijedio. Pa neka je to i bilo neuvjerljivo. Na početku je imao reputaciju slabog predsjednika, koji je izgubio povjerenje naroda, očekivalo se da će slabim i ostati i da će se prilično oprezno ka centru kretati,” podsjeća gospodin Bayer.
Umjesto toga, kaže Alexei Bayer, predsjednik Bush je na visoki, RATNI ulog zaigrao, više u duhu oklade nego dobre, promišljene strategije. Ulozi, dodaje Alexei Bayer, svakoga su dana sve viši. No, predsjednik Bush nije i jedini kockar, kaže on. U svom časopisu “The Globalist,” on piše: "Preostaje nam samo nada da Sjeverna Koreja, sa svojim pravim kockarom – Kim Jong Ilom, neće ulog podvostručiti, otvaranjem drugog ratišta.”
Graham Green, Homer, Machiavelli i Stendhal, neki su od drugih autora često citiranih ovih dana u izvješćima iz Iraka. Kolumnist Jim Hoagland iz "Washington Posta", kaže: ”Danasnji je gledatelj elektronski opunomoćeni Fabrizio, junak Stendhalovog romana “Parmski kartuzijanski samostan.” Fabrizio luta ratištem Waterlooa, gleda stupove dima, čuje fijukanje metaka i ništa ne zna o tijeku bitke ili o skoroj propasti Napoleonovog carstva.”
Ni današnjem gledatelju, tvrdi Jim Hoagland, televizijske snimke pucnjave, eksplozija, smrti i patnji civila, ne pružaju pravi i puni uvid u ono što se na ratištu zbiva.
Prof. Alan Ford Farrell, knjizevni kritičar i veteran vijetnamskog rata, ne pridaje veliku važnost ili vrijednost tim književnim aluzijama. "Sumnjam da prosječni novinar citira iz “Henrika V,” Williama Shakespearea. Prije će biti da se služi nekom od filmskih verzija, vjerojatno najnovijom Kennetha Branagha,” kaže nam.
Po rijecima prof. Farrella, čitati uzeti iz filmova i drugih, sažetih oblika originalnih djela, samo su reciklirana popularna kultura. A ona, dodaje prof. Farrell, vulgarizira složena pitanja. Doista, filmovi o “Henriku V,” junaku Agincourta, ne prikazuju scene iz Shakespearove drame u kojima kralj naređuje pokolj ratnih zarobljenika. One su izostavljene iz popularnih verzija.
Za vijetnamskog rata, kaže prof. Farrell, on je u džepu uniforme nosio džepno izdanje Homera. Neke od ratnih scena, opisi mrtvih tijela i drugih grubih prizora “Ilijade,” pripremili su ga na ratne užase. Scene iz “Odiseja,” pripremile su ga, pak, na povratak iz rata. Odisej, junak Trojanskog rata, kući se vraća nakon 20 godina i nitko ga više ne pozna. Mora se boriti i za svoje mjesto u društvu i za svoje mjesto doma.
"Vojnik se kuci vraća s krvlju na rukama koja, na ovaj ili onaj način, na njemu ostaje do kraja zivota. Bez obzira što činio i koliko se trudio, za društvo on uvijek ostaje čovjek koji je krvi na rukama imao, strašne stvari vidio, strašne tajne u sebi zakopao,” kaže prof. Farrell.
Ono što mi je u školi bilo dosadno, sada me je spasilo, tim je riječima prof. Farrell, u jednom svom eseju, opisao ono što je o ratu od Homera naučio.
Michael Drout, profesor na koledžu Wheaton, u Massachusettsu, stručnjak je za srednjevjekovnu englesku književnost i za Tolkiena, pisca s kraja 20. stoljeća. Od Homera do Shakesparea do suvremenih pisaca, mnoga se ratna pouka, kaže on, može izvući iz književnosti.....Iz Tolkienove trilogije “Gospodar prstenova,” primjerice. Ona se bavi kompleksnim pitanjima borbe protiv stalnog i sve većeg zla. Tolkienovi junaci, kaže prof. Drout, sebi postavljaju ista pitanja koja danas, o Iraku, postavljaju i mnogi Amerikanci – zašto se boriti baš protiv jednog zla, kad ima i toliko drugog?
"U trećoj knjizi – "Povratak kralja", rasprava se vodi baš o tome što činiti – treba li krenuti i izravno se zlu suprotstaviti ili ostati kod kuće i čekati,” kaže prof. Drout.
Tolkienovi junaci znaju da čak ako i krenu i poraze opakog vladara Saurona, druga će se zla pojaviti poslije njega. Stoga raspravljaju o svrsi pohoda protiv njega.
"Mudrac Gandalf kaže: Ima i drugog zla koje može niknuti, jer Sauron je samo jedan u njegovoj službi. Ali nije na nama da sva zla u svijetu iskorjenimo, već da to činimo na onim poljima koja znamo, s onim što u sebi već imamo, kako bi oni koji će na njima poslije živjeti, mogli čistu zemlju obrađivati!"
Kad se filmska verzija Tolkienovog “Povratka kralja” pojavi kasnije ove godine, imat ćemo prilike taj citat čuti i češće.