O situaciji u Iraku, pogotovo njegovoj poratnoj obnovi razgovarali smo s Peterom Galbraithom, bivšim američkim veleposlanikom u Republici Hrvatskoj. Gospodin Galbraith je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina proveo dosta vremena u sjevernom Iraku gdje je kao član izaslanstva američkog Kongresa dokumentirao zločine režima Saddama Husseina protiv lokalnog kurdskog stanovništva.
Slavlje na ulicama Bagdada, nakon očitog poreza režima Saddama Husseina, Petera Galbraitha nije iznenadilo. “Saddam Hussein je punih trideset godina na najokrutniji način ugnjetavao narod Iraka, pogotovo Kurde i šijite. Radost naroda Iraka trebala bi biti razumljiva ljudima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji također imaju iskustva sa zločinačkim režimom” – kaže veleposlanik Galbriath.
Bivši veleposlanik u Hrvatskoj, koji je posljednjih godina predavao na Sveučilištu za nacionalnu obranu, ovdje u Washingtonu, danas putuje u Bagdad. Nije želio reći u kojem svojstvu. Upitali smo ga, što misli tko bi trebao biti odgovoran za poslijeratnu obnovu Iraka?
GALBRAITH: Na kratke staze gledano, bit će to američka vojska, što je logično. Potrebna je međutim što je brže moguća tranzicija na civilne, iračke vlasti. Mislim da u tranziciji ključnu ulogu trebaju imati Ujedinjeni narodi. Posebno, kada je u pitanju organizacija iračke nove vlasti te održavanje izbora. Ujedinjeni narodi imaju iskustva s organiziranjem izbora, a nama to ne bi išlo dobro – vjerojatno bi nas odmah nakon izbora optužili za nekakve manipulacije.
Upitali smo veleposlanika Galbraitha hoće li mu iskustvo iz Hrvatske pomoći u Iraku?
GALBRAITH: Postoje neke zajedničke crte, no nema ih previše. Zajedničko je to što se radi o zemlji koju je rat doslovce rastrgao na nekoliko dijelova. I u Iraku naime postoje znatne etničke i vjerske razlike, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj i u Bosni. No tu razlike prestaju – u Iraku situacija je znatno teža - čak i kada se Saddamov režim usporedi s Miloševićevim. U Srbiji je ipak postojala oporba, za razliku od Iraka. Rat je na Balkanu trajao manje od deset godina. Režim Saddama Husseina protiv vlastitog stanovništva ratuje već gotovo trideset i pet godina, što uključuje i uporabu kemijskog naoružanja. I na kraju, narodi bivše Jugoslavije imali su čvrste veze s Europom, dok je Irak bio u potpunoj izolaciji.