Bagdad, uporište iračke stranke Baath i od ključnog značaja za uspjeh kampanje protiv Saddama Husseina, također je jedan od najstarijih i najpoznatijih gradova arapske civilizacije. Zaštita njegovog stanovništva, kao i njegovih brojnih povijesnih zdanja - džamija, spomenika i muzeja, jedan je od ciljeva koalicijske vojne operacije protiv Saddama. U prilogu koji slijedi, Jaroslaw Anders osvrće se na divote i čari staroga Bagdada i na probleme s kojima se irački glavni grad sada sučeljava.
Bagdad su, u osmom stoljeću, podigli abasidski kalifi, koji su središte arapskog carstva prenijeli iz Damaska u Bagdad. Smješten usred drevne Mezopotamije, na obalama Tigrisa, Bagdad je vladao područjem središnje Azije, Arabije, sjeverne Afrike i današnje Španjolske. Bagdadskim kalifima, u pohode, dolazili su trgovci, učenjaci i umjetnici iz svih dijelova muslimanskog svijeta, koji su u Bagdadu bili dočekivani srdačno i toplo. Dugo vremena, većinsku bagdadsku zajednicu činila je ona ne-arapska.
Bogatstva i kultura Bagdada bili su na svom vrhuncu u devetom stoljeću, pod vladavinom kalifa Haruna Al-Rashida. Bagdad je tada bio mjesto iz “Tisuću i jedne noći.” Kraj bagdadskom kalifatu, u 13. stoljeću, donijeli su Mongoli koji su grad temeljito opljačkali. Ali Bagdad se oporavio i još stoljećima kasnije bio živahna, multietnička metropola. Prije Saddama, u gradu je živjela i velika židovska zajednica i ona kršćanskog stanovnistva, kao i kurdska i turkmenska i perzijska. Mnogi su Židovi i kršćani grad kasnije napustili, ali on je uspio zadržati nešto od svog kozmopolitskog i svjetovnog karaktera.
Emad Ashour, novinar Glasa Amerike, proveo je veći dio života u Bagdadu. Preko satelitskog telefona iz Iraka, gdje prati američke snage, prisjeća se predivnog grada, punog gajeva palmi, punog džamija i spomenika, grada na koji je pala tamna sjena jednog brutalnog režima: "Bio je to divan grad. Divno je bilo živjeti u njemu. Da je bio pod kontrolom jedne dobre vlade, Bagdad bi imao sve što čovjek poželjeti i zamisliti može, da, Bagdad bi doista bio grad iz ‘Tisuću i jedne noći.’”
Emad Ashour u Bagdadu još uvijek ima puno prijatelja i nada se da će se uskoro moći vidjeti s njima. Boji se, ipak, da će Saddam Hussein pokušati koaliciju uvući u krvave ulične borbe u kojima će, kao štit, koristiti civile. Ukoliko do toga dođe i stanovnici Bagdada postanu žrtve, a samom gradu budu nanesene velike štete - misle neki analitičari - u žiteljima grada mogli bi se roditi bijes i mržnja, što će samo otežati obnovu grada nakon rata.
Poput drugih dijelova Iraka, i Bagdad je mješavina muslimana sunita, šiita te kurdskog stanovnistva. To je ujedno i grad oštrih ekonomskih podjela. Osim bogatih, uglavnom sunitskih stambenih četvrti, dobar dio Bagdada sastoji se od prenapučenog, uglavnom šiitima naseljenog siromašnog geta, poznatog pod imenom “Saddam City”.Kevin Whitelaw, novinar tjednika US News and World Report, posjetio je “Saddam City” 2000. godine. “Izišao sam na ulicu,” kaže, “i odmah bio opkoljen masama...”
"Nije to bila neprijateljska masa ljudi, ali bio sam i među prijateljskijima u svim drugim dijelovima Iraka. Ne mogu reći da mi je prijetila opasnost, ali istovremeno sam mogao vidjeti kako bi i one mogle iskrsnuti.”
Siromašni šiiti, iz “Saddam Cityja,” mrze režim Saddama Husseina, ali često svoj bijes iskaljuju na onima sa Zapada koji zalutaju u njihova predgrađa. Ali ako Amerikanci u njih uđu s hranom i drugom pomoći, mogli bi naići na topliju dobrodošlicu. Po mišljenju Kevina Whitelawa, unatoč desetljećima političkog zastrašivanja, moglo bi biti teško nagovoriti ili uvjeriti različite skupine u gradu da stanu u obranu Saddamovog režima. No, to ne znači, dodao je, da će svi spremno ponuditi suradnju koalicijskim snagama.
Profesor Amatzia Baram, sa sveučilista Haife, autor knjiga o povijesti i društvenoj strukturi Bagdada, vjeruje da će i muslimani šiiti i bagdadski Kurdi Amerikance prihvatiti, ne oduševljeno, ali prihvatit će ih. "Prihvatit će ih u smislu ‘OK, dobro je da ste došli.’ Cvijeće, mislim, neće pred njih bacati, niti će njime i slatkišima obasipati tenkove. Ali prihvatit će Amerikance i bit će spremni s njima razgovarati o tome što dalje činiti, kako nastaviti, kako ponovno izgraditi infrastrukturu, kako upravljati gradom.”
Postoji, međutim, i brojna skupina privilegiranih sunita, stranackih aparatčika, doušnika, policijskih agenata, ljudi iz onog uskog kruga Saddamovog režima, koji ne strahuju više samo za svoje položaje, već i za svoje živote. Prof. Baram vjeruje da će se oni i po padu Saddamovog režima opirati koalicijskim snagama:
”Neki civili, već ih vidim, borit će se protiv Amerikanaca svojim kalašnjikovima. U bogatijim dijelovima grada, gdje živi sunitska zajednica, manje skupine gerilaca, ili terorista, pokušat će se boriti za svoja mjesta i napadat će Amerikance s leđa.”
Uspostavljanje osnovnog reda, u Bagdadu nakon rata, bit ce prvi, teški zadatak za koalicijske snage. Obnova grada kao i upravljanje njime, zahtjevat će svakodnevnu suradnju njegovih žitelja.
Kevin Whitelaw vjeruje da će ta pomoc doći iz redova dobro obrazovanih i kompetentnih bagdadskih stručnjaka i nižih birokrata, iz onih, dakle, ne naročito politiziranih skupina. U svakom slučaju, oni će, kaže on biti vrlo vazna komponenta u obnovi Iraka, ukoliko ih Sjedinjene Drzave i koalicijske snage pridobiju i ako budu znale iskoristiti njihove resurse. Bagdadski obrazovani stalež prozapadnjački je, kaže Kevin Whitelaw, i u svojim mišljenjima i u svom načinu života i zadnjih se godina protivio sve većoj islamizaciji života u gradu:
”Ima među njima onih koji se još dobro sjećaju dana, od prije šest-sedam godina, kad je u Bagdadu bilo i barova i noćnih klubova i mnogi od njih žale za tim vremenima.”
Trenutačno, barovi i noćni klubovi nisu nikome na umu. Grad obavija dim iz zapaljenih naftnih polja, koji je trebao otežati vidljivost koalicijskim zrakoplovima. Bagdadom patroliraju vojska i policija. Mnogi žitelji grad napustaju dok se seljaci pokušavaju u njega provući ne bi li svoje proizvode prodali na improviziranim tržnicama.
Oni koji ostaju u gradu, pokazuju umor i rezignaciju. Kako će reagirati kad u grad uđu vojnici koalicijskih snaga i kad gradom zavlada bezakonje? Hoće li agenti Saddamovog režima pokušati izazvati kaos i humanitarnu krizu?
Unatoč tim mračnim i zastrašujućim mogućnostima, Emad Ashour kaže da ne moze dočekati kad će vidjeti svoj grad. Napustio ga je prije 12 godina, poslije prvog Zaljevskog rata. Iza bagdadske multienticke fasade, vjeruje on, iza međusobnih nepovjerenja i neprijateljstava, krije se stara nit domoljublja i odanosti koja je glavni grad i držala na okupu.
”Mi smo Iračani. To je ono najvažnije što će reći. Oni ne pitaju koje si vjere, koje sekte, iz kojeg plemena. Jedino što žele znati, to je jesi li Iračanin, voliš li svoju zemlju i svoj grad. I to je sve. Tako je bilo prije, tako, nadam se, opet lako može biti i ubuduće" - kaže Emad Ashour.
Možda Bagdad može ponovno biti ne samo “grad u kojemu se lijepo živi,” već i grad koji ce opet služiti kao središte arapskog svijeta, grad otvoren ostatku svijeta i budućnosti. Za Emada Ashoura i mnoge druge Iračane pune iščekivanja, put do tog novog Bagdada mogao bi biti dug i pun trnja.