Neke od najtežih borbi u ratu u Iraku vode se u nizini između rijeka Eufrat i Tigris, u području koje arheolozi zovu “kolijevkom zapadne civilizacije.” Vode dviju povijesnih rijeka stvorile su mezopotamijske močvare, mjesto za koje poznavatelji Biblije vjeruju da je poslužilo kao inspiracija “rajskom vrtu.”
Ali tijekom zadnjeg desetljeća, te su močvare gotovo potpuno nestale. Njihov gubitak, kažu u Ujedinjenim narodima, katastrofa je koja se, po svojim posljedicama, može mjeriti samo s onom krčenja džungli u području Amazona ili presušivanjem Aralskog jezera. U agenciji Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša kažu da bi vraćanje mezopotamijskih močvara u njihovo prvotno stanje moralo biti dio poslijeratne rekonstrukcije Iraka.
'Prirodni filter Eufrata i Tigrisa'
Građevinski inženjer Azzam Alwash sjeća se da se, kao dječak, čamcem provlačio uskim, vijugavim kanalima mezopotamijskih močvara, kroz šaš visok i do šest metara. "Ti vodeni putevi visoko su i gusto u šaš bili obrasli. Provlačili bi se kroz njih dok se, iznenada, prostor pred nama ne bi otvorio i ukazalo malo selo, sastavljeno od koliba napravljenih baš od tog šaša. U vodi bi se igrali bivoli, djeca s obala su pecala.”
Naselja u tim močvarnim područjima pripadaju potomcima pet tisuća godina stare arapske civilizacije Sumerana za koju arheolozi vjeruju da je prva zapisana svjetska civilizacija, baš tu, na obalama Eufrata i Tigrisa. Ribe i rakovi iz tih voda glavni su izvor proteina u dnevnoj ishrani žitelja područja. Ptice-selice, uključujući i neke ugrožene vrste, tu zastaju na svom putu između Nila i Sibira.
Močvare djeluju i kao prirodni filter rijekama prije nego što stignu do Perzijskog zaljeva. Sve to mezopotamijske močvare čini vrlo značajnima na tri različita nivoa, u tri različita konteksta, kaže Tom Crisman, direktor Centra za proučavanje močvarnih područja pri Sveučilištu Florida. ”Močvare igraju važnu ulogu u kontekstu regije, zatim cijelog Iraka i naročito na razini određenih lokaliteta.”
Irigacija zemljišta - oblik kažnjavanja
To je najveće močvarno pdoručje Srednjeg Istoka. Sve do nedavno, prekrivalo je 20 tisuća četvornih kilometara. Sada je to manje od jedne desetine tog područja. Zašto? Jer više od 30 brana, podignutih u Siriji, Turskoj, Iranu i Iraku, vode Tigrisa i Eufrata skrenulo je za irigaciju, za sustav nadzora nad poplavama i za električnu energiju. Izgradnja dodatnih brana je u planu.
Najveca je šteta počinjena tijekom zadnjeg desetljeća. Irak je podigao masivne sustave za isušivanje močvara. Azzam Alwash, veliki zagovornik demokratskog Iraka, vrlo je sumnjičav kad su u pitanju motivi vlade Iraka. ”Tobožnji je razlog isušivanju bio dobivanje dodatnih količina obradivog zemljišta. Kao da je Irak potpuno lišen plodnog tla. Svatko tko išta zna o močvarama, o njihovom tlu i razini saliniteta u njihovim vodama, zna i da je to potpuno besmislena ideja.”
Azzam Alwash i drugi sumnjaju da je pravi razlog - kažnjavanje lokalnog stanovništva koje je podržavalo pobunu protiv Saddama Husseina 1991, nakon Zaljevskog rata.
Patrow: Eko-sustav na rubu smrti
Znanstvenik Hassan Partow podnio je svoj izvještaj o uništavanju močvara Agenciji Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša. O motivima iračke vlade nije želio govoriti, ali je rekao da se isušena zemlja uglavnom ne koristi u poljoprivredne svrhe.Cijeli eko-sustav zapravo je žrtva kombiniranog djelovanja brana i, kako ih kritičari zovu – kaznenih mjera koje je, isušivanjem, sprovela iračka vlada. Opseg promjena u mezopotamijskim močvarama, te brzina kojom je cijela ideja sprovedena, stoji u izvješću Hassana Patrowa, upravo je nevjerojatna. Za manje od jednog desetljeća, jedan od najvećih i najznačajnijih u svijetu močvarnih eko-sustava, doveden je do potpunog kolapsa. Od bogate, složene i guste eko-mreže, nastala je pustinja, sa suhim, slanim pokrovima. Nekoliko vrsta ptica, sisavaca i riba sada je na rubu izumiranja, kaže Hassan Partow.
Prema izvješću Ujedinjenih naroda, području koje je sada bez močvara i bez njihovih klimatskih utjecaja, prijeti porast temperatura, manje padavina i učestalost opasnih pješčanih oluja. Prema procjenama Svjetske organizacije, dvjestodevedeset tisuća Arapa-starosjedilaca protjerano je na taj način iz svojih domova.
Crisman: Rješenje - ponovno poplavljivanje
Nadu za oporavak mezopotamijskih močvara mnogi vide u poslijeratnoj obnovi Iraka. Na granici s Iranom ima još netaknutih dijelova močvarnog područja za koje Tom Crisman vjeruje da mogu poslužiti kao nukleus u naporima za uspostavljanje prijašnjeg stanja.No, to neće biti lako. Ponovno poplavljivanje morat će biti postupno i brižno provedeno zbog velikih naslaga soli i pesticida koje je isušivanje za sobom ostavilo. Ponovno napućivanje područja Arapima te općeniti porast stanovništva u regiji ionako vrlo složenu situaciju samo će još više otežati, jer će povećani biti i zahtjevi za vodom iz rijeka koje te močvare vodama hrane.
Profesor Crisman ima dvadesetgodišnje iskustvo u obnavljanju močvarnih područja u Španjolskoj, Grčkoj i Egiptu. Osnovno je pitanje od kojega sve počinje, kaže on: "Koji je minimum vode potreban za funkcioniranje močvare? Obično pitamo koliko maksimalno vode možemo dobiti. Ali u ovakvim situacijama, bitno je znati koliko je vode minimalno dovoljno da bi područje, u ekološkom smislu, zaživjelo.”
Zahvaljujući novčanim sredstvima koje je osiguralo američko Državno tajništvo, inženjer Azzam Alwash mogao je okupiti međunarodnu skupinu stručnjaka, među njima i profesora Crismana, za proučavanje mezopotamijskih močvara.