Iako rat u Iraku i dalje bijesni, americki su duznosnici vec zacrtali plan za poslijeratnu upravu zemljom. Plan, prema kojemu je privremena vlada pod izravnim nadzorom Sjedinjenih Drzava, izaziva nesuglasja.
Topovi jos nisu utihnuli, a vec se obilje politickog dima dize nad americkim planom za poslijeratno upravljanje Irakom. Nesuglasice su nastale oko americkih priprema da Amerika, u biti, upravljanje preuzme sama, a Ujedinjenim narodima dodjeli samo humanitarnu ulogu u poslijeratnom Iraku.
Sjedinjene su Drzave uspostavile novi “Ured za rekonstrukciju i humanitarnu pomoc” koji bi Irakom trebao upravljati na neodredjeno vrijeme, sve dok upravljanje ne preuzme iracka civilna vlada. Unatoc cinjenici da ime ureda zvuci “civilno,” upravljanje bi na neki nacin bilo “vojno.” Na njegovom bi celu bio umirovljeni americki general Jay Garner sa de facto vladom sastavljenom od duznosnika americkog drzavnog tajnistva i americkog Ministarstva obrane. Nile Gardiner, bivsi savjetnik Margaret Thatcher, sada pri zakladi Heritage, kaze da Ujedinjeni narodi ne bi smjeli imati ni rijeci u upravljanju poslijeratnim Irakom. "Administracija predsjednika Busha treba postaviti osnovno nacelo, a to je – zemlje koje se nisu pridruzile koalicijskim snagama, ne bi smjele sudjelovati ni u poslijeratnoj administraciji i sigurnosti Iraka. Mislim da su Ujedinjeni narodi, u stvari, bez moralnog autoriteta, a i bez prakticnih sposobnosti da sprovode tako slozenu zadacu kao sto je upravljanje poslijeratnim Irakom i odrzavanje njegove sigurnosti. Mislim da su za tu zadacu Velika Britanija i Sjedinjene Drzave u najboljem polozaju".
Privatno, neki americki duznosnici kazu da cak ne vide ni potrebu da Sjedinjene Drzave od Vijeca sigurnosti Ujedinjenih naroda dobiju dozvolu za upravljanje poslijeratnim Irakom. Drugi, medjutim, smatraju da bi to bila pogreska. Cak i britanski premijer Tony Blair, cvrsti americki saveznik u ratu, rekao je da bi bilo kakva poslijeratna uprava Iraka morala imati blagoslov Ujedinjenih naroda. "Naravno da se radi o slucaju u koji je potrebno ukljuciti Svjetsku organizaciju, jer je to stvar sporazuma zemalja s obiju strana Atlantika da bilo kakva iracka medju-vlada treba podrsku Ujedinjenih naroda".
Medjunarodna krizna skupina, privatna organizacija sa sjedistem u Brusselsu, koja prati i ispituje krizna mjesta u svijetu, u nedavnom je svom izvjescu dala do znanja da bi poslijeratna prijelazna vlada trebala biti pod kontrolom Ujedinjenih naroda.
Mark Schneider, dopredsjednik skupine, rekao je da bi administracija Ujedinjenih naroda uvelike doprinjela zacjeljivanju diplomatskih rana nanesenih americkom odlukom za zapocinjanje rata. "Sjedinjene ce Drzave tamo biti u sigurnosnoj ulozi, to je bez pogovora. Ali ako medju celnim koordinatorima bude barem jedan arapski diplomat, bit ce puno lakse reci da se radi o medjunarodnim naporima za ponovnu izgradnju Iraka. To bi blagotvorno djelovalo i na razinu negodovanja i bijesa. Nakon ovog sukoba, ono sto najmanje zelite, to je pojava bombasa-samoubojica".
Bathsheba Crocker iz Centra za strateske i medjunarodne studije kaze da su rane u Ujedinjenim narodima duboke i istice nesuglasice u Vijecu sigurnosti oko ponovnog pokretanja programa “nafta za hranu", programa prema kojemu bi se od prodane iracke nafte kupovala humanitarna pomoc Iraku. "Raspre koje su se, prosli tjedan, vodile u Vijecu sigurnosti oko tog programa, nisu bas obecavajuce. Naime, program o kojemu je rijec, humanitarne je prirode i on ne bi trebao izazivati nikakve kontroverze. Cinjenica da su se raspre danima otezale i da su bile usijane, kao i cinjenica da je konacna rezolucija koju je Vijece prihvatilo bila nevjerojatno tijesno krojena kako bi se izbjegla sva kontroverzna pitanja... te cinjenice znak su da odnosi u Ujedinjenim narodima nisu u bas dobri, da su mozda gori nego sto smo mislili".
Ali americki duznosnici napominju – kakvu god ulogu Ujedinjeni narodi ili privatne humanitarne organizacije imali u Iraku, oni ce biti pod nadzorom prijelazne vlade koju ce voditi Sjedinjene Drzave.