Za tisuće Iračana koji su morali napustiti svoju zemlju, rušenje režima Saddama Husseina predstavlja ispunjenje njihovih dugo očekivanih nada. Sayed Moustafa Al-Qazwini bio je dijete kad su on i njegova obitelj pobjegli pred iračkom tajnom policijom 1968. godine. Al-Qazwini sada vodi Islamski obrazovni centar u okrugu Orange, u Californiji. On s nestrpljenjem očekuje Irak oslobođen od tiranije. “Nadam se novom Iraku koji će se temeljiti na poštivanju ljudskih prava i demokracije”, kaže on.
Izgnani irački novinar Ahmad Al-Rikaby kaže da kraj režima Saddama Husseina znači Irak “u kojem će se moći putovati, pisati i izražavati svoje mišljenje o vladi ili bilo kojem drugom pitanju”. Gospodin Al-Rikaby s nestrpljenjem iščekuje priliku kada će moći intervjuirati predsjednika slobodnog Iraka. Novinarsku djelatnost, kaže on, smatram čuvarem demokracije.
Irak bez Saddama Husseina znači slobodu vjere za Sayeda Abdula Majida Al-Khoeia koji je pobožni musliman. On kaže: “Saddam je zloupotrijebio tekst Kurana. On je napao Arabe, Kurde, Sunite, Šiite, Turkmene i druge. … Saddam ne vjeruje u bilo koju religiju.” Gospodin Al-Khoei dodaje da “Iračani ponovno trebaju biti slobodni kako bi prakticirali svoju vjeru”.
Safia Taleb Al-Souhail kaže da su žene strahovito propatile pod režimom Saddama Husseina. "Irački režim je zaposlio ljude čiji je posao da siluju žene”, dodala je. Silovanje je samo jedan oblik terora koji su osjetile iračke žene. Al-Souhail se prisjeća ubojstva njenog oca, čelnika demokratske oporbe, kojeg je ubio jedan irački agent u Bejrutu 1994. Ona kaže da je vrijeme za iračke žene i muškarce da budu oslobođeni.
Sadiq Al-Mossawi kaže da je bio meta Saddamovih odreda smrti. “Sada se želim vratiti, ne naoružan da bih pucao u nekoga već sa olovkom u ruci kako bih djelovao na irčake upove i podučio ih.” Irak može biti sretan da ima ovakve ljude dobre volje. Oni zajedno mogu pomoći Amerikancima i njihovim koalicijskim saveznicima kako bi izgradili slobodan, demokratski i prosperitetni Irak.