Nakon zračnih napada na iračke zapovjedne i kontrolne ciljeve, američke i britanske kopnene snage prodrle su u južni Irak i sada napreduju prema Bagdadu. Iako se zna da je u tijeku bombardiranje velikih razmjera, ipak je za sada poznato tek nekoliko detalja, koji stižu iz nekoliko različitih lokacija. Što se na ostalim ratištima u Iraku dogadja - teško je saznati. No, to je i dio strategije da se Iračane drži u neizvjesnosti, odnosno “ratnoj magli”.
Prema definiciji vojnih dužnosnika, "ratna magla" predstavlja pomanjkanje ili potpuni gubitak saznanja o onome što se na bojištu zbiva. Rezultat je konfuzija, pometnja kod neprijatelja. Izraz se često koristi za opis stanja zbunjenosti koje dovodi do pogrešaka, poput nenamjernih civilnih žrtava ili “prijateljske vatre” u kojoj vojnici živote gube u vatri koju otvaraju njihovi suborci. U sadašnjem sukobu u Iraku, viši dužnosnici Pentagona priznaju da namjerno kreiraju “ratnu maglu” tako što odbijaju bilo potvrditi bilo zanijekati neku vojnu operaciju.
Cilj je, kako navodi načelnik združenog stožera američkih vojnih snaga, general Richard Meyers, zadržati element iznenađenja. "Želimo zatajiti element taktičkog iznenađenja - čuvati ga koliko god je moguće. Stoga niti ćemo potvrditi niti zanijekati bilo koje pripremne akcije, bile one točne ili ne. Kad te akcije postanu svima poznate, potvrdit ćemo ono sto je očito, ali u što je moguće manje detalja”. Premda general Meyers kaže da je dopuštanje da se nejasnoće i neizvjesnosti uvuku u medijska ratna izvješća sigurnosno pitanje, drugi viši dužnosnici ističu da ona zbunjuju iračke zapovjednike i Iračane.
Jedan viši vojni dužnosnik rekao je da strategija pokazuje rezultate. Po njegovim riječima: “ako konfuzija igdje na bojištu vlada, onda je to na strani Iraka". Iračani imaju velikih problema kada je u pitanju koordinacija odnosno organiziranje otpora. Dijelom i zato što su koalicijske snage svoje prve napade usredotočile na vojno i političko vodstvo – mjesta na kojima se nalaze iračke civilne i vojne vođe, kao i na kritične komunikacijske, zapovjedne i kontrolne točke. Cilj je presjeći vezu između zapovjednika i njihovih snaga na bojištu, spriječiti funkcioniranje zapovjednog lanca i na taj način potaknuti ih na napuštanje njihovih pozicija i odustajanja od protunapada.
Ministar obrane Donald Rumsfeld vjeruje da takva strategija mnoge Iračane navodi na preispitivanje svoje lojalnosti Saddamu Husseinu: "Jednom kad se uvjere da je njegov režim stvar prošlosti, da ga više neće biti, da će i vođe u dogledno vrijeme nestati, i njihovo ce se ponašanje početi mijenjati. I kad kažem da imamo dobrih dokaza, mislim – imamo vrlo dobrih, čvrstih dokaza da ljudi u Iraku danas upravo tako razmišljaju, a to je jako dobra stvar.”
Ako u Iraku ima dovoljno onih koji razmišljaju o predaji, neće naravno biti potrebno ići u planirani napad s kišom bombi i projektila, u kombinaciji s masovnom kopnenom ofenzivom. No, vojni dužnosnici stavljaju do znanja da su i na taj napad spremni ukoliko se pokaže potreba. A ako do njega dođe, kaže jedan viši dužnosnik: “oni koji vjeruju da je opiranje američkoj vojci dobra ideja – bit će brzo razuvjereni.”