Više od 250 tisuća američkih i britanskih vojnika u Kuvajtu spremni su za početak rata s Irakom. U sjevernom Kuvajtu razmještena je 12. zrakoplovna brigada americke vojske. Pred početak rata, atmosfera je ozbiljna, ali mirna.
Medju više od tisuću pripadnika 12. zrakoplovne brigade ima i veterana i onih koji se u borbi jos nisu okušali nikada. Jedna od Chinook helikopterskih postrojbi, u sklopu 12. zrakoplovne, provela je sedam mjeseci u Afganistanu pružajuci podršku američkim kopnenim snagama u potjeri za članovima al-Qaide. Jedan od njih – Sandy Spencer – sudjelovao je i u operaciji Desert Storm, 1991, kad je Kuvajt oslobodjen iračke okupacije. Kaže da još nema onaj osjećaj nervoze koji je imao prije 12 godina kad je, kao mladi vojnik, u ratu sudjelovao po prvi puta: “Mislim da će me nervoza uhvatiti tek kad počnemo. Ali već sam to iskusio, već sam kroz to prošao. Znamo što nam je, i kako, činiti."
Čak i oni s borbom sučeljeni po prvi puta, poput Scottieja McWilliamsa, kažu da znaju što ocekivati, da to prihvaćaju i da su potpuno spremni: “Dobili smo dobru obuku. Siguran sam, kad trenutak dodje, da ću i ja biti nervozan, ali nastojim biti koncentriran.”
Za većinu, upravo to – biti koncentriran, važan je dio priprema pred rat s Irakom. Drugi važan aspekt je biti – fizički spreman, za siguran i djelotvoran pokret tisuća vojnika, vozila i opreme kroz potencijalno opasna područja. Lester Day objašnjava fazu u kojoj će se američke kopnene snage naći ubrzo nakon ulaska u Irak, iz Kuvajta. ”Mojoj postrojbi, primjerice, pripast će zadaća koju nikad prije nije obavljala, koju obavljale nisu nikad ni mnoge u američkoj vojsci, a to je – predvoditi konvoj na sjever koji može potrajati i neprekidnih 72 do 76 sati.”
U sastavu 12. zrakoplovne, oko četiri stotine je vozila koja prenose sve što je njoj potrebno za uspostavljanje baze u Iraku, a što neće moci biti isporučeno helikopterima. Konvoj ce biti dug više do četiri kilometra. Četveročlanoj posadi svakog vozila u konvoju izdano je dovoljno hrane i vode da im potraje najmanje pet dana. Vojnici užurbano vrše zadnje pripreme...čisti se oružje, pregledavaju vozila, pišu pisma kućama. Vozači konvoja prolaze još i kroz zadnje sate obuke za vožnju noću, bez svijetala, kako bi se izbjegle nesreće koje bi u opasnost mogle dovesti sigurnost cijelog konvoja.
U improviziranim barakama, danonoćno su upaljeni televizori. Za sjesti i slušati vijesti, nitko nema vremena, povremeno samo, i u prolazu, baci se pogled, dva na ekran. “Ne želim da ista utječe na moju koncentraciju i moje instinkte,” kaže jedan od veterana.