Hrvatska vlada je donijela odluku o logističkoj podršci Sjedinjenim Državama, u slučaju izbijanja rata s Irakom. Zagreb je odobrio korištenje zračnog prostora za američke civilne transportne zrakoplove koji prevoze američke vojne postrojbe. Uz prelet, dopušta se i slijetanje i punjenje gorivom u hrvatskim zračnim lukama. Ovoj je odluci prethodila dosta živa rasprava o načinu na koji bi Hrvatska trebala podržati američki ratni napor, te bi li ga uopće trebala podržati.
Odluku hrvatske vlade o logističkoj podršci Washingtonu za Glas Amerike komentira Miomir Žužul, bivši hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama. On kaže da se njegova stranka, Hrvatska demokratska zajednica, slaže s odlukom vlade: "Mi smo za dogovor sa Sjedinjenim Državama. Potpuno prepoznajemo opasnost od terorizma, bili smo i sami izloženi toj opasnosti. Da bi je se zaustavilo, nekad treba odlučnosti i hrabrosti. Razumijemo takvu politiku Amerike. Mi smo kritizirali vladu što nije ranije izašla s jasnim i konzistentnim stavom."
Premijer Ivica Račan u jučerašnjoj je raspravi izjavio – kako piše zagrebački tisak - da se “hrvatski narod zbog svoje novije povijesti, možda više nego neki drugi narodi, protivi ratnoj opciji.” Miomir Žužul smatra da se radi o “lažnoj dilemi.”
"Tko god podrži ovakav jedan rezolutni stav prema Iraku, proglašava ga se da je protiv mira. To je apsolutno netočno. Ono što je točno je to da postoji cijela povijest, sad već to ide praktički desetljeće, ignoriranja rezolucija Vijeća sigurnosti od strane Iraka. Pitanje je samo kada će se to pretvoriti u sasvim evidentnu opasnost. Dilema za svijet jest – da li čekati ili spriječiti?"
Miomir Žužul smatra da je prilično paradoksalno da dio javnosti u Hrvatskoj – pogotovo pristaše, kako kaže, “navodne mirovne opcije” - zaboravlja tko je Saddam Hussein. "Odjednom oni koji su kao za mir staju na stranu jednog notornog diktatora. Dio javnosti kao da je zaboravio kad se skandiralo 'Slobo-Saddame', u vrijeme agresije Miloševića na Hrvatsku, ili kad je taj isti Saddam Hussein odlikovao jednog notornog kriminalca, Vojislava Šešelja, koji niti danas nema ljudskog digniteta priznati dignitet žrtava, pa se smije dok mu se čita optužnica, sada u Haagu."
Miomir Žužul, koji danas radi u washingtonskoj lobističkoj tvrtci Livingston Moffett Global Consulting, svoje stavove temelji na iskustvima iz posljednjih dvanaest godina. Europa je godinama “krizu rješavala diplomatskim putem.” Za to su vrijeme u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu pobijene stotine tisuća ljudi. “Stvar se smirila tek kad se Amerika izravno angažirala” – kaže Miomir Žužul.
"Da je netko 1990. zaustavio Miloševića, naša bi povijest drugačije izgledala. I tada je bilo onih koji su govorili –‘zašto bi se radila bilo kakva intervencija’. Preventivne akcije uvijek bude sumnju. Međutim, točno jest da su stvari mogle biti drugačije, da se dobro predviđalo. Mislim da hrvatska javnost ipak dobro razumije ovo pitanje, odnosno potrebu suradnje sa Sjedinjenim Državama. Također mislim da hrvatski narod zna tko mu je bio saveznik u borbi protiv terorizma i protiv agresije."